Eto. Živa sam. Recimo. Razmišljala sam da li da nastavim pisati blog. Za njega znaju neki ljudi a nisam sigurna želim li da čitaju ovo. A voljela bih imati mjesto za iscijediti sebe.
Dala sam godinu. Imam osjećaj da sam konačno začepila usta svima koji su me tupili sa tim da su moji smjerovi teški i da je u kurcu upisati fax sa 23. Nije. Kad pomislim na onu opciju u kojoj bih CIJELI život radila nešto za što sam izgubila interes ili me možda nije nikada ni zanimalo... Nije kasno. Čak ne bih rekla da sam izgubila 4 godine. Bilo je to ok iskustvo.
Postoji pismo koje pišem, i pismo koje čeka da ga pročitam. Često razmišljam o tome što ti napisati. Što? Toliko toga sam govorila dok bih u suzama sjedila na podu u kupaonici. Toliko toga sam ti rekla u snu. Ili u našim razgovorima na daljinu. I sada, kada si me zamolio da sve stavim na papir... Ne mogu. Buljim u list i osjećam se kao kada trebam napisati priču, pa ne ide. Nadam se da će to nešto promijeniti. Nešto. Bilo što. Početak nove vrste odnosa. Ili kraj. Užasno me strah. Kada god dođeš u Hrvatsku, tako se trudim biti jaka. I hrabra. I hladna. A stalno me strah. Sada će s tim biti gotovo. Lijep osjećaj.
Ti, koji sada mozda piješ na Morissonovom grobu, nadam se da si u redu.
Post je objavljen 29.09.2004. u 21:35 sati.