Osvit vremena
Daleka prošlost, oko deset tisuća godina prije. U Praskozorje vremena Okolnih naroda, kada je Svijet bio još mlad, postojalo je Strašno i Nezamislivo vrijeme. Bilo je to vrijeme nakon potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije Zemljom prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda.
Tamo negdje daleko, u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, na mjestu koje su zauvijek okovali led i snijeg, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Na tom je mjestu sve i počelo. Predivne legende i priče kruže Okolnim narodima o toj ledenoj zemlji, o tim nepreglednim i hladnim prostranstvima, o tim predivnim mračnim šumama koje stišće led i pritišće snijeg.
Ni najstariji od najstarijih ne sjećaju se više kada, odakle i zašto su se iznenada pojavili najbolji, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je to strašno i nezamislivo vrijeme zapamtilo. Govore da su ih poslali Bogovi da zaustave ratove koji su bili na pomolu između Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Bili su to ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi, teško oklopljeni i naoružani spremni na borbu i riješeni da izginu svi od reda. Govore da su ti najbolji ratnici od samog Osvita vremena nešto uporno i grozničavo tražili. Ratovi su bespoštedno bjesnjeli, a oni su i dalje uporno tražili. Govore da su ti ratnici u jednoj bitki s Hladnim vatrama na bojnom polju Herofahla izgubili svoje sjene. Svi su bili sigurni da traže upravo njih, svoje vlastite sjene. Napokon, Okolni su ih narodi zaboravili, ali ne i stari narod Sychytha. Za vrijeme vedrih i toplih noći Sychythe bi čule njihovu pjesmu, a vidjeli su ih i kako lete između zvijezda. Onda jednog predivnog jutra ti strašni ratnici napadači našli su, vidjeli su to što su tražili i obećali su da će se vratiti. I vratili su se u još većem broju još strašniji, još snažniji, još hrabriji, još opasniji i još teže oklopljeni i naoružani.
Predivne legende stanu kružiti među Okolnim narodima o tim ratnicima, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritisnuo snijeg. Tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, stanu ubrzano graditi svoje neobične gradove i naselja. Na samom rubu svijeta oni podignu svoj Zimski bedem. Tamo bi oni svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, a bila je to najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje. Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu svijeta i vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak oni su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni svi od reda da izginu samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalanda i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća slavnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju.
I tako bi oni svake godine, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru sjevera koji ih je čekao ispod planine Wyghena.
Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni…
Post je objavljen 29.09.2004. u 20:49 sati.