Jedna od dobrih strana ograničenja stvari koje je smio ponijeti, bila je ta da ih je bilo toliko da nije bilo potrebno zvati taksi već ih je sve mogao pješke odnijeti do metroa. "Trebao sam ipak ranije krenuti. Samo sat prije i bio bih izbjegao gradsku gužvu", razmišljao je. Ono što ga je iznenadilo, bila je činjenica da je sada zapravo čuo i vidio svu tu strku i galamu gradskih ulica oko sebe. Dokle god je hodao pozornost mu je prelazila s jedne pojave na drugu: muškarci, žene, starci, mladići, cure, starice, djevojčice, dječaci, roboti, bocikli... Svi su bili podijeljeni u male grupice od nakčešće samo jednog člana koji su razgovarali ili šutili, hodali brže ili sporije, i nisu se obazirali na stvari oko sebe. "Kad samo posmislim da sam donedavno i ja bio samo jedan među njima, odazeći na i vračajući sesveučilišta, potpuno zaokpuljen svojim projektima i ideajama.Zašto mi sve to odjednom izgleda tako strano? "
Inaće, nikad nije volio gužvu i velike grupe ljudi. Dapaće, bio se veselio da kad jednom ode čitav njegov svijet će se svesti na tek nešto više od pet tisuća ljudi. No sada i ovdje sva ova gomina ne da mu je smetala, već ga je pomalo zabavljala. Bio je zaokupljen tim mislima cijelo vrijeme, sve dok se na kraju nije smejstio u vlaku. Nije više mogao izdražati, zaspao je.
Lagano usporavanje vlaka polako ga je počelo vračati među budne, a kompjuterov glas koji je najavljiao dolazak u Frankfurtski astrodrom ga je napokon natjerao da otvori oći. "Još samo malo, samo malo...", govorio je u sebi. Pogleda na sat. Prošlo je jedva sat vremena od kada je krenuo. "Moram ustati, nemam puno vremena do poljetanja", nagovarao je sam sebe. Činjenica da je ovih sat vremena bilo najviše što je odspavao u posljednjih pet dana nimalo nije pomagala. Ali se na kraju ipak trgnuo, ustao, pokupio stvari i izašao van.
Ni sam nije znao što je u njemu očekivala haldan vjetrić, ili bar makakvo gibanje zraka kad izađe iz vlaka. Ali, kao i terminali svih astrodroma na svijetu, i ovaj je bio potpuno zatvoren. Odmah je došetalo par malih robotski nosača prtljage žmirkajući nudeći svoje usluge i ističući otvor za kredinu karticu. Skoro svi su bili bez posla, budući da nitko nije nosio toliko prtljage koju sam ne bi mogao ponijeti. Ullrichu odjednom sine i osvrne se oko sebe: "Stvarno... devedeset posto svih ljudi ovdje došlo je da budu prevezeni na Uliksa"
Uglavnom su sve bili mladi ljudi, tek su poneki imali iznad 30 godina. Što ga je iznenadilo, neki su čak vodili djecu sa sobom.
"Da mi je znati kako su ovi mlažo podnijle kriogense testove? Meni se još uvjek čini da me trnci od 'zaleđivanja'? No, bez da su ih prošli sada nebi mogli biti tu."
"LET ZA ORBITALNU STANICU KARTAGA POLAZI NA RAMPI br.72 u 9:30", začuje se upozorenje. "Dobro, došao sam točno na vrijeme"
Odjednom se cijela gomila ljudi podigne i krenu svi u istom smjeru. Malo sačeka sa strane dok su drugi ulazili ne bi li izbjegao gužvanje, i kada vidi da su svi ušli uđe i on.
Odmah po ulasku u glavni hodnik, čisto zbog neke znatiželje, pogleda prema mjestu koje ga je čekalo. S prvim pogledom zamjeti čistu čelavu glavu koja je virila iznad naslonjača stolice do njegove. Nije mu puno značilo tko će sjediti pored njega, jer s ozirom na laganu glavobolju je planirao prespavati i ovaj dio puta, ali u današnje vrijeme bilo je vrlo neobično vidjeti nekog tako čisto čelave glave. Umjetna kosa je bila tako praktična i vjerodostojna da se nije mogla razlokovati od prave. S druge strane, isto tako nije bilo uobičajeno vidjeti nekoga da nosi naočale.
Kako se približavao svome mjestu sve ga je više intrigirala ta čelava glava. Bila je relativno malena i imala je tako meke i blage linije, tako pravilno zaobljene. Kad se približio vidio je isto tako male i pravilne uši. Sve se doimalo tako krhko.
I na kraju, došavši tik do svog mjesta shvati zašto mu je ta glava izgledala tako... neobično – osoba kojoj je pripada bila je žena.
Bila je zagledana kroz prozor van pa sve što je vidio bio je odraz u staklu. Imala je velike i tamne oći, iznad kojih nije bilo trepavica. Mali šiljasti nos lijepo je držao ravnotežu svelikim očima, a tanke usne bile su u nekakvom poluosmjehujućem položaju.
"Khm...", lagano se nakašlje ne bi li diskretno privukao pozornost. Kada je okrenulča glavu on polako izvadi kartu iz kaputa kao da provjerava je li to pravo mjesti. Dakako, znao je on dobro da je ovo pravco mjesto, ali izvodio je čitavu predstavu da bi dao do znanja da tu sjeda zato i samo zato što mu je ovo mjesto bilo rezervirano. Spremi kartu natrag u kaput, pogleda je u oći, nasmješi se i sjedajući izgovori:
"Dobar dan."
Promoztri je još jedamput. Na sebi je nosila vrlo jednostavnu i široku crnu košulju na odgovarajuć crim hlačama. I još jedan detalj koji prije nije primjetio, a koji ga je još više zaintrigirao, bila je mala bijela pruga na okovratniku, jasan znak krščanskih službenika.
"Dobar dan.", odgovori ona nasmješeno, okrene se i nastavi gledati kroz prozor.
"VEŽITE POJASEVE"
Zbukovi razgovora su odmah utihnuli da bi bili zamjenjeni pištanjem elekrtomagnestih sigurnosnih pojaseve koji su označavali pravilno i/ili nepravilno vezanje. Shuttle se polako naginjao dok nije dostaigao standardni kut od 90 stupnjeva. Počelo je lagano podrhtavanje i unatoč vrlo dobroj zvučnoj izolaciji čulo se duboko brujanje motora.
"10..9..8..7.. ", odbrojavanje je počelo, "..6..5..4..3..2..1.."
Trzaj poljetanja ih je sve potisno natrag u za to udobno prpremljene naslonjaće. Sljedila je uobičajne mučnia, vrtoglavica i pištanje u ušimo od velikog ubrzanja. Počelo je silno, polako se smanjivalao i prestalo u osječaju slobode od bilo kakve težine.