Nedjeljko se samo pojavio u mojoj sobi. Niotkuda. Odjednom. Mislim da je ušao kroz prozor.
Bio je ogroman-nisam mislila da može biti tako velik. Samo je mirno stajao na zidu, a ja sam ga gledala. Dugo, dugo..
Onda je odjednom nestao. Nisam znala gdje je, a nisam mogla zaspati dok sam mislila da me vreba iz prikrajka. Bilo me strah duge noći koja je slijedila. Što ako Nedjeljka uhvati nenedana potreba za izljevima nježnosti, a ja baš u tom trenutku sanjam da me napada hibrid trorepe krave i krilatog krastavca? Što ako udarim jadnog Nedjeljka, koji, ne sluteći ništa, bezbrižno obitava u blizini moga kreveta? Što ako ga pri tome osakatim doživotno, ne sluteći nijednom sivom stanicom što činim??
Usred najcrnjih mi strahova i slutnji, Nedjeljko je pomolio svoju nožicu. O, sreće neviđene!
Neko vrijeme je bio blizu mog uzglavlja, a onda mi se nehajno smjestio na ruku.
Znala sam da naše prijateljstvo ne može biti dugoga vijeka. Znala sam da će uskoro doći trenutak našeg rastanka. S neizmjernom tugom u srcu, odnijela sam Nedjeljka do prozora i poslala ga u slobodu. Vidjelo se da ne želi otići. Jednom se vratio u moju osobu, a kasnije se nije htio odvojiti od moga dlana. Ipak je otišao, nakon blagog gurkanja slobodnom mi rukom.
Nedjeljko noćas nije došao. Čekala sam ga strpljivo. Kasnije- manje strpljivo. Čekala sam ga dugo.
Ako je netko vidio mog prijatelja, neka ga pozdravi i kaže mu da mi nedostaje. Čekat ću ga i noćas.
Baš me briga što drugi govore o noćnim leptirima- ja ZNAM da Nedjeljko nije došao samo zbog svjetla u mojoj sobi!
Post je objavljen 27.09.2004. u 18:38 sati.