Eto me Rebel (fala mu) podsjetio na neke sentimentalne teme: Kad je sve to počelo?
Ima tome već 20-ak godinica kad sam se zagledala u najljepše plave oči jednog D.J.-ja…
Od tog trenutka za mene ne postoje ljepše plave oči (osim onih – istih – kad me Potomstvo pogleda) na svijetu. Još uvijek vidim istog onog Bitangu iz onih vremena kad me je pratio doma usred noći – pješke ili kad je gromoglasno vozeći motor prolazio ispred moje kuće, a ja bješ na prozor…
Bez obzira kaj nam se količina tijela povećala, smanjila se kvantiteta i kvaliteta pokrivala na glavi, promijenilo se dosta toga, a u stvari – nije se promijenilo ništa.
Još uvijek smo luuuudo zaljubljeni.
Naravno da je život donio svoje; problemi, dijete, posao, novac i ostale nam bogomdane svakodnevne bitke, ali uz ljubav koja nas veže, postali smo PRIJATELJI, što smatram da je najvažnija i najveća kvaliteta jedne veze. Isto tako mislim da u svakoj vezi komunikacija mora biti kao dvosmjerna ulica: malo simo, malo tamo.
Zajedno smo po cijele dane jer, pošto smo selfemplojd, radimo zajedno, živimo zajedno, Potomstvo odgajamo zajedno, (e, tu se znamo pokefati, al' to je priča za jedan drugi post) ljetujemo zajedno sa nadasve dragim nam prijateljima i godina po godina – tu smo gdje jesmo.
Baš mi je žao ljudi koji, eto, nema sreće proživjeti ovako kao što mi živimo. A naročito mi je žao dječice koja u takvom životu nemaju prilike naučiti što je sreća. (naravno, postoje i drugačiji životi i drugačija vrsta sreće, poštivam)
Svaki dan zahvaljujem Bogu što me je počastio ovakvim životom, jer ZDRAVLJE, LJUBAV I SLOGA je najveća vrijednost u svakoj kući…
Što i vama želimo.
Post je objavljen 27.09.2004. u 18:32 sati.