…….kada krećemo u nove treće razrede osnovnih škola Velike Gorice. Pred nama su nove male zainteresirane glave za igre, a s jednom igrom i dolazimo k njima u razrede. Šesta je ovo generacija mladih s kojima ćemo na školskim sekcijama raditi cijelu školsku godinu. Ovu igru mi volimo i smisao njenog postojanja je u igri rasterećenoj svih balasta svijeta u okruženju. Pitaju djeca:'Koliko to košta?'. U svojim nesigurnostima ljudi stvoriše nebrojene barijere, pravila, usmjeravanja….. Malo je onih trenutaka druženja, a sve ih je manje, uslijed borbe za sigurnost življenja ili čak i za još bolje, po mišljenjima onih koji zamišljene boljitke ostvaruju. Ja osobno novac ne volim, jer njegovi putevi često ne idu uz ono što je dobro. Za njega se može boriti, a da li to može biti smisao življenja? U takovoj borbi može stradati, a u novije doba često i stradaju i oni koji pošteno i u dobroj vjeri nastoje stvoriti dobro u krugu svoga djelovanja. Čitav život nam je darovan, pa stoga osobno ne želim uzimati. Nemoćni i oni kojima nije data moć uzimanja, a niti su je razvijali, treba omogućiti sreču. Treba im priči, jer i oni su dio svijeta gospodnjega. Među njima su i dječica, međutim roditelji im utiru puteve. Mi ćemo im pokušati pokazati da nije sve u borbi za matrijalna dobra. Postoji i ono nešto, što nema cijene, ono nešto što se stvara zajedništvom, ono nešto što je ispleteno našom igrom, ono nešto za što jedni bez drugih ne možemo raditi niti razvijati, ono nešto što se ne mora, a može, ono nešto gdje ti nitko ne može oteti djela tvoja. Shvatiti ćemo da se zajedništvom stvaraju velika djela mada malim koracima i pomacima. Da,:'Ništa ne košta.'
Ulazimo u sve treće razrede i nudimo djeci mogućnost da nam se pridruže. Pokazujemo im na jednom školskom satu o kakovoj se igri radi i kako se ona igra. Pozivamo ih na školske go-sekcije.
Uredio sam si tjedan slobodnih dana na poslu, kako bi mogao obilaziti predviđene razrede, jer oni su na okupu tijekom moga radnog vremena. Rad sekcija se predviđa u kasnijim poslijepodnevnim satima, kada se već stigne kući s posla. Biti će vremena i mogućnosti da se družimo cijelu školsku godinu. Dolazim pred te male glavice, pred te mudrice. Gledam ih i pitam se,:’Tko li je od vas budući igrač goa; možda i majstor te igre.’ Izvolite maleni ……….
Obišli smo Zvonko i ja 14 razreda i u svakom proveli po jedan školski sat posvećen gou. Oko 400 novih mališana i djevojčica prvi su puta čuli za ovu igru. Pokazali su vrlo veliko zanimanje. Bili su to satovi igre jer puno je malenih dolazilo pred školsku ploču da na pokaznoj magnetnoj ploči odigraju svoje prve parzije atari-goa tj. do prvog zarobljenog kamenčića. Ide to njima.
Za sve one koji su zainteresirani za rad na školskim sekcijama, a dođu do ovoga bloga evo i: