Beogradu definitivno nedostaju zurke.Ovde svi sede po kaficima.I dok hodam pored tih kafica i gledam kroz stakla njihove glave,podsecaju me na ribe u akvarijumu.Sveposta ustogljenost.
Sinoc sam provela jedno sasvim drugacije vece.Bila sam na zurci povodom otvaranja novog planinarskog drustva pod imenom Pro Trecking.Ideja je da se okupe mladji ljudi koji su spremni na akcije u kojima radi adrenalin.Stvarno je i meni dosadilo penzionersko livadarenje,koje vecinom nude planinarska drustva po Bg.
I tako...Upala sam tamo sa svojom planinarskom ekipom.Upoznali smo se sa organizatorima zurke,a oni su nam rekli da su se bojali da nece niko doci,pa su pozvali tri puta vise ljudi,nego sto to mesto moze da primi.Medjutim,desio se sveopsti dzumbus.Ljudi su pohrlili,ubrzo je mesto bilo toliko puno,da su ljudi jedva uspevali da se provuku jedni pored drugih u potrazi za shankom,ili cisto cirkulisanja radi.Meni to nije nimalo smetalo.Radovalo me je sto vidim
toliki broj nasmejanih i dobro raspolozenih ljudi.I jos jedna zanimljiva stvar- ljudi su uglavnom bili stariji od mene,nije bilo nekih nalozenih klinki u sponzorskoj garderobi.Mogla sam komotno da kazem da je to bila zurka kakva bi se mogla naci u Beogradu pre svih ovih raspada,ratova i chuda koja su se poizdesavala.
Malo smo djuskali,bolje receno skakutali,jer prostora nije bilo.Par puta smo izlazili napolje da udahnemo vazduh,pa smo se opet vracali unutra.Negde iza jednog sata po ponoci,bilo je manje ljudi,pa se odjednom stvorio slobodan prostor oko nas.Zenski deo ekipe je opet resio da ide na luftiranje,a ostali smo Sasha i ja.
Bas u tom trenutku pocela je neka pesmica koja je mene potakla da skocim i zaplesem.Sada sam vec mogla da se bolje razmasem,jer nije bilo stisnutih ljudi oko mene.Sasha me je pogledao,nasmesio se i namestio se bas naspram mene.Poceli smo zajedno da plesemo.U pocetku sam mu pratila pokrete,koncentrisala se da nas zajednicki ples deluje skladno.Polazilo mi je za rukom.Vremenom sam se toliko opustila i prepustila plesu,da cak nisam ni gledala sta on radi.Moje telo,ruke,noge- sve je bilo u jednom uigranom ritmu.Nisam vise videla ljude oko sebe.Cula sam samo muziku,gledala sam Sashu koji mi se smesi.Jedino mi je tu i tamo paznju privlacila njegova svetla koshulja.Osetila sam kako me uzdize ta nasa zajednicka energija, i kako nestaje sav negativan naboj koji mi se nakupio tokom ne bas tako lake radne nedelje.Izgubila sam pojam o vremenu.Da me neko pita koliko smo tako igrali,ne bih znala da kazem.Mozda pola sata,mozda 45 minuta,ili cak i citav sat?Stvarno ne znam.U jednom trenutku Sasha mi se priblizio i rekao:"Nemoj da stajes.Ovako sam ja plesao na EXIT-u celu noc,pa do 10h izjutra!".Ja sam klimnula glavom i rekla:"Znam,i ja sam plesala tako na EXIT-u.Tajna je u tome da ne stanes,jer cim stanes,umor ce te savladati".I nastavili smo da plesemo,da se smejemo i uzivamo.
Charoliju su prekinule nase drugarice koje su se vratile sa luftiranja,pokazale na sat i rekle da je vreme da idemo.
Ne znam za njih,ali meni je prethodno vece bilo posebno.Ne pamtim kada sam toliko dugo,i tako skladno plesala sa nekim muskarcem.Vredelo bi to ponoviti,jer osecaj je savrsen.
Post je objavljen 26.09.2004. u 11:49 sati.