Evo i mene ponovo nakon dugo vremena. Imala sam toliko posla da o blogu nisam stigla ni misliti iako sam uvijek gledala da stignem pročitati što pišete jer to kasnije ne bih uspjela sve pohvatati. Tako da sam manje-više u tijeku sa svim što se pisalo.
Moja avantura zvana preseljenje je počela u srijedu navečer kad sam preuzela ključeve.Za četvrtak su mi bili naručeni majstori da kreče uz «naređenje» da taj dan sve mora biti gotovo. I uspjeli su. To isto večer su mi počele pristizati stvari što se nastavilo do petka navečer, a da ne spominjem i ono što smo ja i sestra morale tegliti na 4.kat, bez lifta, naravno. Još smo žive ali nije mi jasno kako.
Bilo je pomoći, ne mogu se žaliti, ali isto mi nije jasno otkud meni tolike stvari, kad se toga toliko skupilo, iako smo, kad smo se pakirale pobacale dosta toga. Još nisam svjesna da sam u svom stanu, znam da je moje ali još to ne mogu shvatiti. Valjda dok se malo slegnu dojmovi i to mi postane jasno. Neke stvari koje sam naručila su stigle, a za neke su me pošteno zajebali pa sam morala trčati u zadnji čas da kupujem. Ali ispalo je odlično iako sam potrošila svo moguće strpljenje i razumijevanje.
One crvene stolice koje sam tražila odavno nisam našla ali ću ove koje sam kupila presvući u crveno uskoro. Posla ima još dosta ali ništa nije hitno i sve mogu sad raditi polako. I cijelo vrijeme sam još morala i raditi iako sam bila mislima daleko od posla pa nije bilo baš neke koristi od mene.
Svima onima koji se sele želim da im ide sve glatko i bez nerviranja, a onima koji nemaju svoj stan/kuću ili što god žele neka im se što prije ispune želje jer osjećaj je neopisiv.
Sada tek znam.
Post je objavljen 25.09.2004. u 10:51 sati.