Toga jutra sam stigao putnickom klasom
pa kuci sa stanice casom
kroz baste i precice znane.
A u vojsci sam stekao druga do groba
i hronicnu upalu zgloba -
suvenir na strazarske dane.
Usao sam na prstima
mati bese vec budna
i brzo se prekrstila.
Rece: "Proslo je k'o za cas
bas si stigao dobro,
jer svatovi su tu, do nas,
pa ce ti svirati, a ti ces birati.
Svadba bese k'o svadba, i sta da se prica -
parada pijanstva i kica,
i poznata cura u belom.
Vec po redu, pozeleh im zdravlja i srece,
iz ruku mi otela cvece
i sakrila pogled pod velom.
Tad me spazise Cigani -
kum je trazio pesmu, al' ja sam stig'o,
briga njih.
Sirok osmeh i zlatan zub:
"Znam da nije ti lako, al' danas nemoj biti grub,
nego zapovedi sta cemo svirati"
Svirajte mi "Jesen stize, Dunjo moja",
al' polako, da mi ne bi koja rec promakla.
Sklon'te case i bokale, razbio bih svet od sale,
da je samo slucajno od stakla, Dunjo moja ...
Retko odlazim kuci, a pisem jos redje
i slike su bledje i bledje,
pa lepe potiskuju ruzne.
Al' nekad porucim pice i tako to krene,
pa stignem u svatove njene
sve prave su ljubavi tuzne.
Nikom ne pricam o tome
brzo prodje taj talas i znam da cu da potonem.
Spas mi donose Cigani,
oni imaju srce za svakog od nas, briga njih,
oni me pitaju sta da sviraju.
Svirajte mi "Jesen stize, Dunjo moja",
polagano, da mi ne bi koja rec promakla.
Sklon'te case i bokale, razbio bih svet od sale,
da je samo slucajno od stakla, Dunjo moja ...
Post je objavljen 24.09.2004. u 23:55 sati.