oj...evo ustvari krenuh da nastavim pisati nesto sto sam pocela prije par sedmica,al ne da mi se...nemogu...nemam ni volje da zapisem sve ono sto imam u glavi...al vazno je to da sam se nakanila da bilo sta pisem,jer mi je to potrebno sad...kad god se osjecam lose,sjednem i pisem nesto bezveze...to je tako kad nemam s kim razgovarati,pa to pisanje dodje kao razgovor sa sobom...i ponekad je to dobro...u zadnje vrijeme mi je samoca cak i prijala...pred raspust sam rijetko kad bila u skoli...uvijek bih dosla do skole ujutro,pogledala je,pogledala sve one likove koji stoje tu,cekaju da zvoni za pocetak glupog casa,i misle na ko zna kakve gluposti,koje su im se dogodile taj dan,ili koje se trebaju dogoditi...i pomislila bih da ja i sve te osobe nemamo nista zajednicko,sve te prazne dushe,sve te jednostavnije licnosti od mene,ne zasluzuju moju paznju,moje prisustvo,niti moje sazaljenje...niti ja zasluzujem da se spustam na taj nivo da provodim vrijeme s njima,samo jer sam previse ljena i podlozna uticju drustva...ne,ja sam sebe smatrala drugacijom!to je u stvari oduvijek tako bilo,ali tih posljednjih mjeseci pogotovo...onda bih se samo okrenula,bez rijeci...znala sam po citav dan izostajati s nastave,a da mi razredna sve opravda(zasto?!ne znam...uvijek sam imala neke odredjene privilegije kod porfesora,vjerovali su mi,i ne bih rekla da su me postovali,ali...vjerovali su da cu nekad zaraditi njihovo postovanje...medjutim,ja sam u to vec davno prestala vjerovati)...cesto bih lutala sama gradom...ili njegovom periferijom tacnije...naseljenim i ne naseljenim djelovima,ali u glavnom bih isla tamo gdje me niko ne poznaje,ili gdje nema puno ljudi...nisam podnosila kontakt s ljudima,ni njihove poglede,niti osjecaj koji sam imala kad prodjem pored nekoga...psiholozi bi to nazvali "paranojom"...uvijek sam imala osjecaj da taj koji prolazi upravo pored mene,iz samo jednog pogleda,iz samo jednog uzdaha koji cuje u tom trenutku,iz samo jednog mog pokreta koji osjeti,moze zakljuciti sve o meni...moze znati ko sam,sta sam,i sta upravo radim...bjezim,ne sa casa,nego od svega...cesto sam znala sjediti ispod nekog drveta...Bogu iza nogu(kako kazu),s nekom knjigom i cigarom...ponekad i nekim picem...pivo,vodka...kako kad...zavisno od toga kolko sam love imala,i odjednom pocne padati kisa...rijetko kad bih se pomakla s mjesta...par puta sam pokisla do gole koze tako,ali...moram priznati dobro bi mi doslo to...medjutim,cesci su bili slucajevi kad sam bez prebijene pare,sva u crnom na 36 stepeni celziusevih lutala,kuhala se,ne obracajuci paznju na to kuda cu krenuti,niti dal je na semaforu crveno ili zeleno...tih par mjeseci su predstavljali u isto vrijeme moju duhovnu smrt,ali i rodjenje...ne znam to objasniti...sve rijeci koje covjekov(po mom misljenju)nikad dovoljeno razvijen,um poznaje,nisu dovolje da bi se mogla sklopiti i jedna recenica,koja ima smisla,o tom mom tadasnjem stanju...nekad mi je samoca prijala...i onda...onda je doslo razdoblje kada sam pocela shvatati da mi samoca prija,samo zato jer nemam drugog izbora...siromasnom covjeku je obican hljeb carsko jelo,a bogat se ne bi zasitio time bez nekih dodataka...ja nisam imala nista vise osim te samoce...ne zato sto mi to zivot nije pruzio,ne zato sto nisam imala priliku da dobijem vise,nego zato sto zivim previse sama za sebe,u svom nekom svjetu,i sto me to cini sljepom...iduci period je bio prilicno drugaciji...pocela sam samu sebe tjerati da radim nesto za svoje dusevno dobro...da izlazim cesce,da se druzim s ljudima,pokusam prihvatati ih kao cjelovite osobe,na istom,ili cak visem nivou nego sto sam ja,a ne kao bica koja postoje samo da bi me podsjecale na to da populacija,drustvo,zajednica,nije samo jedan covjek,ali da ona ne bi ni postojala bez tih zasebnih jedinki...istina,pocela sam onda shvatati da jedinke moraju biti u nekom odnosu,da bi se to moglo nazvati zajednicom...i sve je bilo "super"...drustvo...u kuci...pokusala sam shvatati i prihvatati tudje mane,ali i svoje,pokusala sm biti strpljiva,i senzibilna...pokusala...i jedno vrijeme mi je dobro islo...sa starom sam odnos bila popravila skroz...postovala sam to sto ona ima ponekad los dan,a i ona je postovala sto ja imam svoj svjet...bar neko vrijeme...i onda je sve opet krenulo po starom...sa starim drustvom ponovo razgovaram,provodim vrijeme s njima...ali,u sustini ja sam tu,ali i nisam...fizicki sam prisutna,i odgovaram na pitanja,ponekad cak ucestvujem i aktivno u razgovoru,ali se uglavnom izvlacim na to da upravo jedem,citam nesto,ili pjevam...tako se iskljucim djelomicno iz njihovog svjeta,ali sam ipak na neki nacin prisutna...shvatila sam da je to najbolji metod,i da ipak moram da ih trpim,bar jjos dvije godine...ali i oni mene!mene nije lahko trpiti,ja to znam...svjesna sam toga vec neko vrijeme...nekad...da,nekad sam bila takva osoba sa kojom su svi voljeli izlaziti i druziti se...ali danas...danas me samo ljudi koji to moraju prihvataju....jednim djelom je to ok...ne smeta mi bas...osim kod nekih osoba...ali,ipak imam(za razliku od onog perioda kad sam bila potpuno sama,i lutala gradom)tih par svojih osoba,koje su ipak sa mnom,bez obzira na moe raspolozenje,i shvataju to...i to je dobro..svakom e je nekad potrebno to neko mjesto,bilo ono realno ili zamisljeneo,na koje moze otici i iskljuciti se na neko vrijeme iz ovog svjeta...ponekad bih stvarno voljela da mogu samo malo iskljuciti svoj mozak,svoju svjest i podsvjest,samo malo...da ne mislim ni na sta...samo da malo ne osjecam nista,ne vidim i ne cujem,ne mislim...samo malo da se odmorim od svega...ali to ne ide...i evo...nemoze bez toga proci,naravno...opet slusam pjesmu cold heritage...nisam namjestila,po playlisti je sad ona na redu(imam u playlisti 250 pjesama...)i naravno opet me ubije...ali,ovaj put...ovaj put necu da placem,necu da tugujem,necu...ili to bar necu pokazati...ujutro idem u skolu,kad se vratim poradit cu po kuci,onda uciti i uraditi sto trebam za skolu,nakon toga pisati neke gluposti po wordu,da li pjesme,ili jos jednu stranicu dnevnika,ili cu malo cistiti memoriju,nakon toga uraditi svoje standardne vjezbe...trbusne i sklekove...pustiti standardnu playlistu,ugasiti monitor...i leci spavati...kao i svaki dan, s razlikom sto sam prije znala docekati zoru budna,a sada to ne zelim...sanjam,na srecu ne onoliko gorzne,ali ipak losije snove...samo ih se na srecu,cim ustanem vise ne sjecam...vise mi je svejedno,donots-i kazu"goodbye rutine",a kod mene je "welcome rutine" ili receno rjecima mog dragog domaceg benda SKROZ
"dobro mi dosli,dosada,alkohol,cigare...
bolje te nasli,zajedno protracili dane..."
Post je objavljen 15.09.2004. u 23:18 sati.