Nije vragec da sam opet bubunetnula u nesviješticu. Malo i disleksiran, čak bez lektorizona. Ajme. Bum. Opet vrijeme stoji, ne pitajte kako eto tako znam. Ustajem sa stolca i ne vjerujem svojim očima. Na mobkasu nisam čula niti jednu od zvonjava. Al' sam jadna. Bolnica? Jokec. Mogu me samo odvuč preko vlastitog neumrlog tijela. Protegnem, se pa skužim da uopće ne sjedim već ležim koliko sam duga, daklem pružam se po crti od punih metar sedamdestšest, a obzirom da ležim već nekoliko sati i da usprkos deklaraciji nejedenja imam više masti nego ikad, valjda sam blizu metar sedamdestosam. O istisnini se na moru ne pita. Čekaj, kaj ja nisam otišla s morena? Odjednom me neka ruka iščupa z jednog mjesta i s par metara baci u bazen punjen perjem. Pružam ruke ne otvarajući oči. Novine. S desne strane mi je Večernji List čitam, pa bez uzrujavanja listam dodatak bacajući povremeno pogled na Soap Channel. Ustajem sva sretna što je danas petak. Nakon napornog odmora, treba provest dan u krevetu. Halo? Ne, nije Pizzeria Nebrano Grožđe. Koje ime za Pizzeriu. Ajme majko. Slijedeći put bum rekla da je dobil Jakuševac. Kak me bole lampion. Da nije od cuge? Palim radio. Mozart? Jel on onaj gluhi? Ne znam ko je gluh, ali onih koji ovo čitaju ima kolko hoćeš.
La Mozartovsky: White Chocolate, Batida de Coco, čokoladne kuglice s rumom zaledit pa poslužit umjesto leda, narašpat muškatnog oraščića. More i omanski, zamjenski.
Post je objavljen 24.09.2004. u 11:24 sati.