Daaameee i gooospooodooo... danas samo za vas, sukob dvaju giganata neizmjerne veličine, kategorije koja nije propisana pravilima jer za njih pravila ne postoje. U lijevom kutu, izazivačica s crvenim pojasom i neizmjernom količinom energije, neustrašiva i hrabra: Vjeeeraaa! (gromoglasan pljesak iz publike). U desnom kutu, svjetska prvakinja, nikad poražena i apsolutna šampionka, s plavim pojasom i neviđenom snagom, jedna i jedina: Suuudbiiinaaa! (ovacije gledališta uz zagušujući pljesak i lupanje nogama o pod).
Ovako bi se mogla opisati borba dviju neizmjernih snaga i veličina koje svakog dana, svakog trena i svake sekunde ratuju, bore se i hrvaju u našim malim bićima. Istovremeno, dok se s jedne strane događa borba, te dvije sile su najbolje prijateljice, nerazdvojne i nepostojeće jedna bez druge. Neki kažu da nam je Sudbina zapisana u zvijezdama s prvim udahom ovozemaljskog života, drugi pak tvrde kako ona ustvari ne postoji ili kako je promjenjiva svakim našim postupkom i mislima koji mijenjaju našu sudbinu. A ono što na nju najviše utječe jer njena najljuća protivnica i istovremeno najbolja prijateljica, Vjera.
Tako dugo dok se ne upoznamo sa svojom sjenom i svim dijelovima koji je čine, mi ne možemo postati niti biti cjelovita bića. Tako dugo dok ne spoznamo i ne prihvatimo sve dijelove sebe, mi ne možemo preuzeti odgovornost za sebe ni za svoje postupke niti uzeti svoj život u svoje ruke. Tako dugo ne možemo dostići svoj unutrašnji mir i sigurnost za kojom svi žudimo. Vjeruj, i bit će ti dano
Dokazala se Vjera nebrojeno puta i na nebrojeno puno načina. U bolesti je izvlačila ljude iz patnje, u teškim trenucima dala ljudima sliku bolje budućnosti, liječila je slomljena srca, vidala rane, stavljala osmjehe na tužna lica i bila uvijek prisutna. Kao i Sudbina. I kad je ponestalo Vjere, Sudbina je preuzela kormilo naših života i smireno nas vodila burnim, nepreglednim morima prostranstva života. A kao najbolje prijateljice, obje vrlo tvrdoglave i uporne, znale su se zajedno ugodno igrati, ali i posvađati. I onda je malo pobijedila jedna, malo druga. Kreirale su zajednički brojne živote, događaje tužne i sretne, te se na kraju svađe uvijek se mirile i, naravno, nanovo opet svađale. Zanimljiva je to borba dvaju divova koji na čas plešu skladni valcer, a onda potiho i pomalo podlo, udaraju jedno drugo ispod pojasa. Posljedice tih udaraca mi osjećamo kao vrludanje misli, preispitivanje životnih stavova, posrtanje kad se najmanje nadamo, preokretanje života naopačke i sklapanje ili razvrgavanje veza za koje se nikad nije mislilo da će biti sklopljene ili razvrgnute. I onda se opet njih dvije primire i pomire, a naš život zaplovi mirnijim vodama nakon oluje. Bar neko vrijeme...
I sad se moram nasmijati jer mi se učinilo da njih dvije negdje u ringu mog života ispijaju kavicu te iz čiste zabave tjeraju misli u moju glavu koje se projiciraju na zaslon vaših monitora. Zgodno, zar ne? Dakle, najdraže moje, obzirom da vam ja u neku ruku čak i svjesno dozvoljavam da mi život činite interesantnijim, imam jednu, malu, malecku zamolbu: svađajte se što manje, a što više igrajte. Budite nježne jedna prema drugoj kao prave nerazdvojne prijateljice, a ne rivalke koje će besmisleno dokazivati snagu. Jer, ustvari ste iste, identične. I ja vas podjednako volim, kao da ste jedno biće. Što i jeste, jer dio ste mene, a ja sam dio vas. Zato s vaših ruku skidam rukavice, proglašavam Život pobjednikom. Jer tiha Vjera u Sudbinu je upravo to što mi daje novu iskru Života kad oluje pokušaju preuzeti kormilo...