U zadnje vreme me baš sa svih strana razvaljuju svadbe. Svako malo se neko ženi ili udaje. A kad imaš 33 godine, onda ti izgleda jebeno scary da se žene i udaju neka 'deca' od 23 -24 godine, a ti ko tumplek, niš.
Malo sam si puno razmišljal koj kurac čekam? Nisam došel do pametnog zaključka osim kaj je Ona još uvek mlada, a i ja si brijem da sam u najboljim godinama. Pa sam si i razmislil o samoj svadbi. To je ono kaj me buba u ludaru, od čega mi se dlanovi znoje i nervozna trčkalica me gura bliže veceju. Kad vidim kakve su to pripreme, sam zato da te svećenik par put skontriža, potpišeš se tam di treba i onda na krkanje do zore uz 'Ja se konja bojim'. Ovo su četiri stvari od kojih već sad dobivam plikovlje.
Rodbina. Tetke, strine, ujne, djedovi, bake, stric iz Dojčland, bratići iz sestrične iz 8 koljena... Pol tih ljudi nisi nikad videl u životu, iako te teta Biba uvjerava da je se moraš setit jel je bila kod vas doma 1972. Pijani ujak (na svakoj svadbi ima jedan) koji se razvali već prije crkve i onda gnjavi sve oko sebe, razbija čaše, naručuje neke prigorske koje niko ne zna i na kraju se skuži sa pijanim stricem sa ženine strane pa krenu gnjavit u stereu. Ak pozoveš ovu ujnu, onda moraš i ovu jer bu se naljutila itd. Strašno.
Svećenik i crkva. Zanemarimo na trenutak financijsku stranu, koja nije zanemariva. Prvo treba odradit zaručnički tečaj, di bu ti hrpa ljudi govorila kaj i kak treba u zajedničkom životu, uključujući i svećenika koji je, kao što znamo, stručnjak na polju muško – ženskih odnošaja, te braka kao takvog. U pol crkvi se ne buš mogel vjenčat ak nemaš sve sakramente ili ak ti je kum neke druge ili krive vjere. Pol svećenika bu ti odužilo ceremoniju, pol bu ih gotovo za sekundu. Strašno.
Restaurant. Obično ogromna prostorija, zakupljena mjesecima unaprijed, koju si uspel dobit jer je par koji je otkazal i izgubil kaparu, odlučil da ni vredno tolko živciranja, pa su se vjenčali i napravili večerinku za najužu rodbinu i kumove, sve skup 18 ljudi. Plaćaš ogromnu cifru po svakom grlu koje bu ti došlo na svadbu, a još moraš dofurat svoju janjetinu, odojka, kolače, cugu, ukrase. Konobarska ekipa nakon 1 sat zahtjeva 100 € po čuki, piva je topla, vino kasni, ljudi su žedni, a pijani ujak nasred podija sam pjeva neku o bregima. Pred jutro stiže zagoreni vajngulaš, sa naznakama da bi mogel bit ljut, ali niš od toga. Strašno.
Band. Obično četiri ili pet tipova, sa laganim fudbalerkama, obučeni u iste, zlatne/srebrne/ljubičaste košulje. Najjači je tip na klavijaturama, koji je ujedno i pjevač, 'skida' Mladena Grdovića za ne vjerovat, vodi rezanje torte sa idiotskim upadicama tipa 'Umoči ga dublje' i sl. Svakih dvajst minuta uzimaju pauzu. Pijani stric sa ženine strane naručuje 'Sijem žito, raste grahorica', pijani ujak uzvraća naručujući 'Vjetre s Dinare'. Normalan band košta previše, i rijetko ko ih si može priuštit. Strašno.
Nisam ovdje spomenul ni prstenje, ni cvijeće, ni obleku, ni frizere, ni kozmetičare, ni roditelje, ni kumove... Strašno.
Nije me strah proživit ostatak života s Njom, zapravo jedva čekam. Al taj jedan dan, kad bumo 'uplovili u bračnu luku', me plaši više od svega drugog.
Najradije bi da pobegnemo u Las Vegas, da nas vjenča neki tip oblečen u Elvisa i da sve bude gotovo za par minuta.
"Do you?"
"I do."
"Do you?"
"I do."
"You may kiss the bride, a-ha-ha, thank you very much."
Post je objavljen 23.09.2004. u 13:02 sati.