ZAGREB - U jedno nekakvo popodne šetali se trojica tipova, a među njima i prijatelj moj. Šetali se oni, studenti, nesvjesni velegradska života i surovog rialitija. Šetali nogostupom, sunce ih obasjavalo u tračcima povremeno. Šetali tako ubijajući vrijeme kojeg netko previše ima i koje je nekome i suviše živo. Šetali nogu pred nogu, kad li… naiđu tri mrcine ćelave. Tri macana nabildana. Tri kožnjaka crna s lančinama žutim. Tri groteske, tri gorile. Upita jedan od mrcina triju oštro i precizno: «momci, imate li vatre?». Momčići jedri, nenavikli na tako surov rialiti, ne shvatiše ozbiljnost situacije. Ne shvatiše da pitanje bijaše ozbiljnije no što bi mogli pomisliti. Ne shvatiše da su to tri sina mafijaška, tri uzdanice podzemlja, tri nasilna degenerika. Prijatelj moj, jedan od neozbiljnih momaka odgovori:»tak imam!», što kao značilo bi da nema, ali s emotivnim opisom da koji ga kurac pita takva idiotska pitanja.
Uhvati ga mrcina za glavu, prikliješti mu rukom vrat
- malo si bezobrazan! – i davi ga.
Prijatelj crveni, ovaj ga steže, prijatelj se ispričava, cvili, drugovi njegvi malo su zrno, isto cvile. Oko pasa šaraf-štukera pištolj se bliješti, spreman na pljučkanje vatrice. Situacija za ne vidjet izlaza iz ovog ćumeza.
- od kuda si? – upita gorila
- iz Đurđevca – odgovara žrtva
- a znaš li ti tipa x? (tip x je lokalno-globalni mafijaš)
- znam
- kako mu je ime?
- Y
- imaš sreće da ga znadeš
Sad ga mrcina pusti iz mišićavih kliješta i reče
- mi sad idemo tu nešto obaviti (pokaže na neki lokal), a ti ćeš stajat tu gdje stojiš i zazviždati ako naiđe policija.
Nakon što su kostolomci zašli u lokal, sva se tri momčića pjevčića izgubiše ko djeca rakova, a u zraku ostaše mirisi groteske, nasilja i naivnosti.
Post je objavljen 23.09.2004. u 08:17 sati.