"Svi ljudi spadaju u jednu od ove dvije skupine: Oni koji mogu biti više no šo su sada -i- Oni koj to nikad nisu probali...
Ali rijetki su oni koji spadaju u obje skupine"
“Imao sam sreće. Iako još nisam siguran da li se isplati toliko riskirati? Ma, u biti, tko zna koliko će mi novac biti potrebean tamo gdje idem”
Polako se uspinjao uskim drvenim stepenicama koje su bile poprilično neobične za ovo polimerno doba visoke tehnologije. Osjecao se zadovoljan samim sobom, ali sa svakom stepenicom taj je osječaj jenjavao i na njegovo mjesto se vračala ista ono gorčina s kojom prošlu večer spustio niz njih. Sve se više čudio samom sebi zašto se upoče upustio u ovakvu kocku. To nije sličilo njemu. Na kraju je sve pripisao nekakvom čudnom osječaju slobode koji je proizlazio iz činjenice da mu je ovo zadnji dan prije odlaska sa Zemlje. Zauvjek.
Kad je izašao iz zgrade osjeti hladni lahor jutra rane jeseni. Pogledao je oko sebe. Nije bilo nikoga. Nije da je to bilo čudno, budući da je ovo bio Koln, jedan od starih djelova Ruhrstadta. Ono malo ljudi što se moralo ustajati ovako rano radi odlaska na posao radije su išli brzom podzemnom željeznicom. Čak i još manji broj onih koji su posjedovali vlastite automobile je imao mnogo boljih puteva od betoskih ulica staroga grada. Uz sve to, ovdje je bilo jako tiho. Stari gradovi bili su oaza tišine, kulturna baština zaštičena od gradnje novih zgrada u kojima je živjelo i radilo više od miljarde stanovnika ovoga grada. “Ne vidim smisao toga. Samo dekadentni um bi spriječavao da staro bude zamjenjeno novim i boljim.”
Ipak, morao je priznati da je to imalo i dobrih strana. Stanovi za one minimalnh prohtjeva bili su ovdje iznajnljivani za isto tako minimalne cijene. Da njih nema on bi morao puno više trošiti na stanarinu.
Kako je hodao dalje polako se na cestu počela dizati jutarna magla. Udahnuvši osjetio je kiselu aromu ugljikovih i sumporovih spojeva otopljenih ili raspršenih među kapljicama vode. Smog. Prošlo je već više od stotinu godina otkad su fosilna goriva pogonila svijet. Tragovi, zaostali u vremenu, svjedočeći o činjenici koliko su se ljudi približili svojoj propasti. Bilo da je riječ o zagađenju, bolesti ili ratovima, čovečanstvo je pronalailo naćina da si zaprjeti vlastitim izumiranjem. Reklo bi se, čovijek je stalno pokušavao ispiliti granu na kojoj sjedi. Sudbina Zemlje bit će sudbinom Čovjeka! “Ne zadugo! Ne više! Čovječanstvo korača u doba kada će se osloboditi okova kolijevke u kojoj je rođeno! I ja sam zaslužan za to..."
Dok je koračao duboko zadubljen u misli o svojoj zasluzi, nešto mu privuče pažnju. Vidje jednog starca kako nosi svežanj novina prema jednom malom starinskom kiosku na križanju dvaju ulica. Zar su već današnje novine izaple iz tiska? Otiđe do čovjeka kaže:
“Jesu li ovo današnje novine?”
“Guten Morgen. Bitte, Junge?” “Krasno. Od gotovo miljardu stanoovnika ovoga grada baš nabasam na nekog koji još tupi s tzv. ‘materinjim jetikom’!”
“Sind das di neue Zeihntug?”
“Ja,ja. zwei crediten funf und vierzich.”
Plati mu i uzme novine. Ono sto je trazio bilo je, naravno, na prvoj stranici:
ZBOGOM ODISEJU
SINOČ, TOČNO U 00:00 PO GREENWITCHU MILJARDE LJUDI PO ČITAVOM SVIJETU PRATILE SU STVARANJE POVIJEST. ZAPOČELO JE LJUDSKO PUTOVANJE PREMA ZVIJEZDAMA. PRVI OD DVAJU KOLONIZACIJSKIH BRODOVA “ODISEJ”, ZAPOČEO JE SVOJE PUTOVANJE PREMA SUSTAVU ALFE CENTAURI. OVAJ BROD PROMJERA TRISTO METARA SPOSOBAN JE DA POSTIŽE BRZINU OD 97% BRZINE SVIJETLOSTI NAJBRŽI JE BROD IKADA NAPRAVLJEN. ALI UZ TO OVAJ BROD PREVOZI VIŠE OD TRI STOTINE KOLONISTA KOJI ĆE STVORITI PRVU LJUDSKU KOLONIJU IZVAN SUNČEVOG SUSTAVA. NO OVA MISIJA NE BI BILA MOGUČA DA NIJE BILO KONSTRUKTORA I IZUMITELJA NJEGOVOG GENERATORA I REAKTORA, UGLDENOG ZNASTVENIKA I DOBITNIKA NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIKU DR. ZVONIMIRA RADETIĆA S KOJIM SMO RAZGOVARALI PRIJE NEGO ŠTO SE PRIDRUŽIO MISIJI KOJU JE STVOR...
Ovaj baci novine i pusti ih da odlete a vjetru. Starac ga je začuđeno pogledao. Nastavi brzim nervoznim korakom dalje. “Kvragu!!!” opsuje u sebi, “JA sam pravi zaslužan! Glupan je privojio MOJE radove koje sam mu pokazao dok sam pisao doktorat. Dok sam ja dorađivo i pisao on je već stavio patent pod njegovim imenom. I naravno, to je bilo to. Kome bi ljudi vjerovali: mladom studentu ili priznatom nobelovcu. Urgh!... Vjerojatno je i tu nagradu nekome ukrao!...”
Dok je hodao nije bio svjetstan ničeg oko sebi i zabije se se nekog prolaznika.
“Gledaj kuda ideš!”, odbrusi mu čovjek.
“Iskreno se ispričavam!”, odgovori mu dok je ovaj nastavljao dalje. “Idiot!”, pomisli trenutak prije neko što mu se misli nastave gdje su stale “I ljigavac me još pitao da mu budem asistent u konstrukciji brodova. Došlo mi je da mu kažem...”
Ništa nije rekao. Želio je taj posao više od ičega. I još jedanput podvio je rep i pristojno se ulizivio ne bi li dobio bar dio onog što je zaslužio. Od tada su prošle već tri godine i nijedan dan a da nije bio ljut na sebe i čitav svijet zbog te svoje odluke. "Tko zna. Možda jednoga dana neki zanesenjak bude proučavao ODISEJA i ULIKSA i među konstruktorima zapamti i jedno malo ime: Karl Gustav UIlrich”, pokušavao se tiješiti. Ali to nije bilo dosta. "Nikad neće biti DOSTA..."