Danas, na šumskom radilištu, sjekači mi se žale na zakašnjelu isplatu plaća ovaj mjesec. Ljuti ko ose, govore svi u jedan glas, kako su to premale plaće za
ove opasne i teške uvjete rada u šumi, a sada još neredovite. Pustio sam ih da ispucaju svoje nazadovoljstvo, a onda smo mirno razgovarali.
I dok su mi iznašali svoje probleme u svakodnevnom radu, u glavi mi se vrtjela pjesma "Meditacija drvosječe", kolege Milana Krmpotića, koja glasi:
"U nekoj tebi nepoznatoj gori
vrijeme naše ko svijeća izgara
i glasom moje teške pile ori
režući dane za šačicu para.
Kada se kući ko invalid vratim
ko što se uvijek vraćaju sjekači,
kako takav brige da ti skratim,
kako ćeš me u srcu pronaći?
Žalit ćeš me u mirisu sijena.
U večeri prazne ti ćeš znati:
ispila me moja prava žena
šuma, moja batina i mati."
Post je objavljen 22.09.2004. u 19:35 sati.