Sjedim ispred naseg kontejnera i nesto sa Amerom razglabam o situaciji ovdje (nase relacije sa etiopljanskom vojskom su malo u krizi al teska prica nije bas za ove stranice)
Uglavnom, debelo prosla polnoc a mi razgovaramo o temi koja i nije bas vesela. Misli su nam u nekakvim planiranjima koja su vise nego ozbiljna no ne treba se brinuti za mene, (siguran sam da ce se sve rijesiti na najbolji nacin).
Odjednom, trci malezijac k'o bez duse. Izgubljenog pogleda, sav u strahu pita; "Je ste li culi ono, je ste li culi ono,- Sta je ono bilo?"
Pojma nemamo, nista nismo culi. Pravimo sale da je lose sanjao, da se treba malo umiti, a on samo ponavlja Anouncment, Anouncment that was Anouncment " Gledamo ga izgubljeno i pitamo se sta mu se desava, je su li to zaista bili neki ruzni snovi pa se jednostavno pogubio. Engleski mu nije jaca strana, no i ne pokusava nista objasniti a izgleda izbezumljen i vise nego ozbiljan.
Eto i naseg Berhanija, ( lokalni covjek koji radi za nas sitne poslove) trci kao bez duse i kaze da se mora upaliti svjetlo na crkvi.
( Do crkve u blizini zbog Uskrsa na moju inicijativu razvukli smo kabal sa jednom sijalicom. UN pravila ne odobravaju to, no dali smo im malo struje i svjetla da imaju za vecernje molitve a nasa firma nece propasti zbog toga, mrzim glupa pravila. Nismo htjeli maknuti taj kabal ni poslje Uskrsa, pa onako sa vremena na vrijeme kada se tko sjeti prikopca ih na struju nekoliko sati po noci da malo osvjetli crkvu. Crkva ne izgleda tako lose, u stvari najljepsi je objekat u cijelom selu a i o njoj nekad drugi put)
Opet odlutah sa pricom,.. " Nema problema upali svjetlo, al sta se desava".
Napokon smo i nas dvoica mogli cuti neku neobicnu buku koja se ne da opisati. Zaista cudno.
Pitamo naseg Berhanija sta se desava, kaze on "Bog je veoma ljut na nas, nikad do sada nije bio tako ljut. Muslim pray, orthodox pray, no sleep all night. Bog je ljut ". A da vidte te face nije normalno, nikada ga nisam vidjeo tako izbezumljenog. Zgledavamo se zbunjeniji neg smo prije bili no nisam u strahu i pored te neobicne buke koja postaje sve jaca i vjerujte ne zvuci tako ugodno u sred noci u tom kutku svijeta.
Berhani opet prica istu pricu, "God is angry".
Prepoznajemo da netko u stvari galami preko razglasa i taj zvuk dolazi sve blize nama. Uspjevamo malo smiriti Berhanija i pitamo sta to govore preko razglasa jer je sada bilo ocito da je to zaista razglas.
Upravo to govore, Bog je ljut na nas svi na molitvu odmah objasnjavaju nam Liya i Maria, (nasa lokalna prevoditeljica i kuharica). Liya, takodjer vidno uznemirena na puno boljem engleskom od Berhanijevog ponavlja nam vec sve sto smo uspjeli razumjeti od izbezumljenog Berhanija, i to me jos vise zbunjuje. "Bog je ljut, dobro al zasto". Kako ne uspjevamo shvatiti, zove nas da izadjemo na mjesto odakle mozemo vidjeti mjesec.
O, najljepsa pomrcina mjeseca koju sam do sada vidjeo. Glupan sam nije mi palo na pamet da napravim fotografju.
Vise od pola mjeseca je mracno, a druga pola se nekako zlatno crveni, zaista lijep prizor.
"To je razlog za uzbunu da netko sa megafonom seta i budi cijelo selo na molitvu jer Bogu jer je ljut kao nikada do sada. Svi u selu trebaju da vide mjesec i vidjet ce koliko je Bog ljut na nas."
Nevjerojatno mi je da niti Liya koja je ipak puno drugacija od svih lokalnih nikada u zivotu nije cula niti vidjela pomrcinu mjeseca. Tesko joj je objasniti "eclipse",( moram priznati da ni ja nisam znao kako se na engleskom kaze pomrcina), no tu je Amer sa svojim engleskim koji pokusava uzaludno objasniti joj sto je to u stvari i odustaje nakon nekog vremena.
Boze moj, tesko mi je bilo za shvatiti, no sto se moze ipak sam u Bureu.
Pao mi je na pamet pukovnik Etiopske vojske Muhamed, (sa kojim smo danas pregovarali vrlo mukotrpno cijeli dan pokusavajuci rijestiti neke probleme), i pitao sam se klanja li i on sada u obliznjoj dzamiji jer je Alah ljut i na njega. Bilo mi je puno lakse shvatiti zasto se nismo mogli dogovoriti oko tako lagane stvari koja nam sada pravi velike probleme i cini nas zivot ovdje puno kompliciranijim.
Kako mi se razbio san zapovjedio sam svima da se idemo pridruziti u molitvi, sada vec velikoj skupini ljudi ispred crkve. Malezijcu i Tunizaninu kazem da idu do dzamije da mogu uzeti auto, no nije im se dalo. Previse lijeni su.
Prosetao sam se do crkve sa krunicom u ruci i zamolio Boga da pogleda na ove ljude i olaksa im zivot jer to zaista zasluzuju. Tako su mi dragi. Ova neplanirana, kasno vecernja molitva mi je zaista godila u noci koja je tako ugodna, prava proljetna puna nekog lijepog mirisa koji nisam osjetio do sada.
Post je objavljen 18.05.2004. u 10:41 sati.