Šmrc..evo baš pogledah Posljednjeg samuraja. Baš lijep film. Ne fali ni emocija, ni onog tipičnog američkog spektakla that we all know and love. A kad je Tom Cruise, onako bradat, ranjen, umoran od bitaka i razočaranja u životu, (naravno on je jedini preživio masovni pokolj-pozdrav ljudima koji još nisu gledali film, hehehe), pristupio japanskom caru i još pri tome suzu prolio.. i meni se oko suzom ispunilo. Šmrc... Lijep film. I poučan. Doznala sam da je ona drvena palica ustvari japanski mač, koji se na japanskom zove katana. Sad bar znam kaj je moja luda cimerica (u hostelu u Zadru) imala stalno pri ruci. (Doslovno-hodala je uvijek s tim naokolo, čak ga je i na izlet nosila.) Bez obzira na svoje ponekad čudnovite ispade, cura se actually pokazala prilično ok. Naravno, to još nisam znala prvi dan kad mi je zamahnula tim čudom prema faci i onda rekla “Ah, ne brini, bila sam dva decimetra od tvoje glave.” Zapravo se u tom trenutku nisam brinula, nego sam razmišljala “Deci?Deci.. Kaj to nije mjera za cugu?!?” Da..alkohol me učinio malo tupom. Refleksi na minimumu. I ispod dotičnog. Sve ok.
Enivejz, danas sam se našla s Nizozemcima. Frendica i ja smo im pokazale malo Gornji grad i tako. Nije da se sramim, ali nije li čudno da cura iz Gornje Stubice vodi Nizozemce po Zagrebu, a moje reakcije su uglavnom “Ahaaa...! OVAKO se dakle dođe do crkve sv.Marka!” ili “A je li? Može se i OVIM putem do Lotršćaka??”? Ma to je u biti normalno, sigurna sam. Obično stanovnici nekog grada znaju manje o tom gradu od prosječnog turista. Još ako uzmemo u obzir moje nesnalaženje u vremenu i prostoru, i činjenicu da uglavnom hodam okolo u nekom transu ili alkoholnoj izmaglici, i da mi kratkoročna memorija praktički ne postoji, mislim da sam danas premašila samu sebe. Čak sam iščupala odnekud legendu o Kamenitim vratima i nešto o onim grbovima na krovu Markove crkve. Ako vam ikad pristupi neki Nizozemac i kaže da su mu frendovi bili u Zagrebu i onda vam ispriča neku navodno zagrebačku legendu, vi samo kimajte glavom. Čak ako ta legenda ne postoji, jamačno je tako zanimljiva da bi trebala! =)
Imali smo čak i međusobno čašćenje. Na kraju je to ispalo da smo mi njih častili ručkom u menzi, a oni nas toplom čokoladom u Tolkien’s-u i ne možeš ti njima objasnit da cijene nisu baš u omjeru. Ali ajde. Nek si samo oni misle kak smo mi njima platile ručak, a oni nama samo cugu. Već su pali i pozivi za posjet Nizozemskoj, sa besplatnim smještajem i razgledavanjem (ipak smo mi njima cijeli ručak platile, a oni nama samo cugu, Bože sveti..!)
Eh , i tako se vraćam tramvajem doma, umorna od cjelodnevnog mozganja, babe u tramvaju me nemilosrdno guraju dok se probijaju do izlaza (atmosfera ko na ragbi utakmici) kad eto slobodnog mjesta. I pokraj njega žena sa vrećicom punom poma (paradajza). E sad, znam ja njen tip-da sam ja kojim slučajem sjedila na tom mjestu, a ona tek ušla u tram, stala bi slučajno pokraj mene i slučajno me cijelo vrijeme udarala ranije spomenutom vrećicom. I gledam ja mjesto, gledam nju. Gleda ona mene, gleda mjesto. Gledamo se međusobno. Gledamo mjesto. Gledamo naizmjenice mjesto pa se gledamo međusobno. Oćeš? Nećeš? Ne moraš! Odmorila ja noge umorne i ostatak vožnje provela zureći blaženo kroz prozor. Paradajz žena izašla nakon dvije stanice.
Usput budi rečeno, danas sam pročitala dodatne 4 stranice iz bilježnice. Sutra nastavljam s ozbiljnim učenjem!
Post je objavljen 22.09.2004. u 00:06 sati.