Čast. Disciplina. Tradicija. Izvrsnost. Na ta četiri stupa temelji se ugled najbolje škole u zemlji. Na početku školske godine dolazi novi profesor engleskog jezika i književnosti koji počne podučavati učenike na jedan sasvim neuobičajen način suprotan tradiciji ove stogodišnje škole. Profesor Keating (Robbin Williams) stvara intiman i prijateljski odnos sa učenicima i postaje njihov Kapetan koji ih vodi kroz život. Poučava ih primjerom te im daje vizualnu predodžbu onoga što želi prenijeti u njihovu svijest. Već prvoga dana usađuje im kao cilj latinsku izreku Carpe Diem – Iskoristi dan, i potiče ih da naprave nešto od svoga života jer, kako kaže, "svi smo mi samo hrana za crve". Zato trebamo dignuti svoj glas, kriknuti iz dubine naše duše i napraviti nešto, a ne samo sjediti i čekati da se stvari dogode.
Skupina dječaka osniva Društvo mrtvih pjesnika po uzoru na svog profesora te se sastaje jednom tjedno u tajnoj špilji kako bi čitali pjesme mrtvih pjesnika (Thoreaua, Whitmana, Shakespeara…) koje ih potiču na akciju i utječu na njihov život. Uglavnom, vođeni poklikom Carpe Diem iskorištavaju sve prilike i ispunjavaju neispunjene snove te se suočavaju sa svim izazovima i preprekama koje im svakodnevni život stavlja na kušnju.
Profesor Keating podučava na proaktivan način kroz satove književnosti na nogometnom igralištu, u školskom dvorištu i u prirodi stvarajući time uvjete şlične onima u stvarnom životu. On traži od njih aktivno sudjelovanje u nastavi a za uzvrat im nudi obrazovanje, podršku, razumijevanje i drugačiji pogled na život. Potiče ih da budu i ostanu jedinstveni a ne da se prilagođavaju onome što okolina od njih traži. Pokazuje im na jedan vrlo upečatljiv način kako da stvari gledaju iz drugog kuta, pomaže im da prebrode vlastite nedostatke i odbace nametnuta uvjerenja. Ukratko, on među njima pobuđuje interes za književnost i uz njega nerazumljivi Shakespeare postaje simpatičan i zanimljiv kad se čita na dugačiji način. Književnost i poezija za njega su sredstvo borbe za ispunjeni život, a ne tek uzgredni školski predmet. Pjesma je poziv na akciju, a ne samo puste riječi kojima ispunjavamo vrijeme.
Društvo mrtvih pjesnika razvija svoje slobodarske ideje i način razmišljanja koji tradicionalna sredina ne prihvaća. To naročito dolazi do izražaja kada njihov vođa Neil ne zadovolji očekivanja svog oca - vrlo strogog, autoritativnog i ograničenog u razmišljanju koji ga odluči kazniti zbog toga što je slijedio svoje snove i ambicije. Cijela skupina prisiljena je odreći se Društva i ponovo se podvrgnuti strogoj diciplini i školskom sustavu koji ne dozvoljava kreativnost već je konzervativan, suhoparan i dosadan.
U svemu tome ispašta i profesor Keating. No ipak, na kraju, iako prisiljeni da ga se odreknu, dječaci simbolički pokazuju svoju zahvalnost za sve što ih je naučio i napravio za njih. Bez obzira na to što je takva tradicionalna i ograničena sredina ugasila njihove snove, ipak je, duboko u njima, ostala tinjati mala iskra nade i vjere u budućnost. Shvatili su poruku koju im je profesor želio prenijeti svojim neuobičajenim metoda poučavanja koju su, unatoč svemu, djelomično prihvatili i neki drugi profesori. Profesor Keating je usadio u njih želju za promjenom, za ostvarenje svojih ambicija i snova, kreativno razmišljanje, pogled iz drugog kuta i druge vrijednosti koje će im poslužiti u životu mnogo više nego tradicionalne metode poučavanja koje ubijaju ljudsku individualnost.
Kroz ovaj fenomenalan film stvorio sam u sebi sliku profesora kakvog bih želio da sam imao u svojim školskim danima. To je čovjek koji zaista voli ono što radi i daje sebe u to te je potpuno predan u namjeri da svoje znanje prenese tim dječacima pred kojima stoji cijeli život. On ne predaje samo književnost već ih podučava i priprema za život, a to je ono najvrednije što bi nam škola trebala dati. Međutim, kako to obično biva i ovdje vrijedi izreka: "Mnoštvo je samo jato koje guši nadarenog pojedinca." Ali tako to biva u životu. Uvijek ima onih koji će pokušati ukrasti naše snove, staviti nas u neke svoje okvire i nametnuti ograničene stavove, ideje, razmišljanja… Svatko treba temeljiti svoj život na vrijednostima koje su mu važne ali isto tako treba biti spreman preispitati te iste vrijednosti i vlastita uvjerenja. Jer ono što je bilo ispravno prije sto godina u današnjem kontekstu ima sasvim drugačije značenje. Ljudi žive u zabludi da se silom može drugome nametnuti ponašanje kakvo žele oni koji ga nameću. Ali sila djeluje samo dok ima straha. Kad strah nestane, slabi i utjecaj sile, a jača i pobjeđuje istina, pravda i sloboda mišljenja.
Ma koliko god bio jak negativan utjecaj okolnosti u kojima živimo ne smijemo nikada napustiti svoje snove, ljudske vrijednosti i ambicije kojima težimo već ih treba njegovati, hraniti i iskoristiti u pravom trenutku.
Gladajući prije par dana ovaj film primjetio sam dobru temu za blog o uspjehu. Ona je sad tu napisana i prikazuje kako sam doživio film i njegovu poruku koja je vrlo bliska filozofiji u koju vjerujem i zastupam. Ovaj tekst je moj krik za bolji život, slobodu mišljenja, krativnost, snove, otvorene umove, ljubav prema promjenama i za želju da svatko napravi nešto sa svojim životom. Carpe Diem!
Post je objavljen 21.09.2004. u 22:40 sati.