Priča jedan:
Slavonci, prognanici, s vrećicom došli u Novi Vinodolski bježeći s rodne grude. Vidjeli neobrađeno Bribirsko polje i pitali jel mogu ga obrađivati. Danas opskrbljuju cijelu vinodolsko-crikveničku rivijeru i lijepo žive od svoga rada.
Priča dva:
Žena, iz famoznog Bermudskog trokuta (Sisak, Kostajnica, Petrinja) ima nekoliko rali zemlje (neminirane) koju ne obrađuje. Kako nema novaca povremeno nadničari za 100 kuna na dan (primjerice kopa motikom drugim ljudima). Logika je poljoprivreda se ne isplati. Nema tržišta za istu. Milijun problema.
Priča tri:
Čovjek ima uspješnu sportsku karijeru i želi postati poljoprivrednik. Svi ga smatraju "šašavim". Njegov eko kruh danas je hit u Zagrebu. A još pred par godina su marketinški stručnjaci su tvrdili da nema marketinga za šećer, kruh i mlijeko. Koliko krivo. I odlično zarađuje,a i ostvario je svoje snove. Istina imao je i početni kapital, ali kaj je o znal o poljoprivredi ili stvaranju robne marke.
Scorpy ja znam što je bilo i kakva je situacija, ali mislim da je n.n. dao odličan komentar. Jesmo li spremni ili ne raditi i malo se potruditi u životu. Svi mi imamo mnogo tajnih želja. Žena iz primjera 2, željela bi lijepo živjeti, voli se baviti trgovinom.
A tek toliko izgradnjom Autoceste Zagreb-Sisak (koja je ipak stvar Sanadera i ekipe) to bi postalo predgrađe Zagreba i ljudi bi došli. Vrijednost zemljišta bi porasla i desilo bi se mnogo pozitivnih stvari. I možda bi se našlo radno mjesto u kojoj trgovini za moju graničarku.
Osnovni problem je u mentalitetu. A mentalitet kao i sve drugo u životu se može promijeniti. Iako mnogi tvrde drugačije. Jer pitanje je koliko je doista neko spreman živjeti od svog rada. Tj. da li je netko spreman u životu se potruditi i naučiti sve potrebno da bi mogao živjeti od svog rada.
Postoji kao izgubljena generacija. Ljudi od 45 godina na više koji su godinama bez posla. A je li doista tako. Gro tih ljudi zna raditi razne stvari (a neke i ne zna) i radi, a masu i privređuje. Ponekad premalo, ali