Vrijeme oko 2000. vs. vrijeme oko 1900. Oni su bili fascinirani prošlošću --- naše je doba fascinirano budućnošću. ``Klasična je prošlost jedan od glavnih temelja naše nastave.'' Oni su željeli --- oni su svoju djecu učili --- ići unatrag --- živjeti unatrag. Mi vozimo u suprotnom smjeru. --- Pritom, dakako, i jedni i drugi podjednako izmišljamo svoje ideale. Jer, koliko je veze imao pseudoantički stil neoklasicizma s antičkim Rimom i Grčkom? Onoliko koliko današnje vizije cyber-ovoga i cyber-onoga imaju s onim što će za 50 godina zbilja doći (za ilustraciju, sjetite se žiga šezdesetih i sedamdesetih koji prožima Odiseju u svemiru 2001. i Ratove zvijezda --- žiga koji, mi perverzni, čak danas guštamo).
``Pompejansko se slikarstvo obraća gledaocu koji zna gledati i ima smisla za finu zločestoću; obraća se ljudima koji pripadaju kulturi onoga što Rimljani zovu otium, slobodno vrijeme (slobodno je vrijeme najveća privilegija u rimskoj civilizaciji!) Pompejanci žele imati uza se ono što vole i time ukrasiti okvir svoga svakodnevnog života: sređenu, svježu prirodu, voće i cvijeće, i bogove koji utjelovljuju njihovu čistu savjest. U tišini svoga prostranog stana, koji je stvoren za razgovor i meditaciju, Pompejanac se rado daje podsjetiti na ono što je ostavio vani: trg pod žarkim suncem, bučnu gomilu, životinjski napor. Skrbi za svoju dignitas; želi se okružiti svim simbolima one kulture koja za nj utjelovljuje ideal, kulture koju više želi nego što je stječe (...) Uvijek traži iluzije: iluziju stvarnosti, iluziju čovjeka kakav bi htio biti --- kralja, pjesnika, dramatičara; postaje jedno s herojima koji ga okružuju, i među njima živi neponovljivim životom. Za nj život nije san, nego predstava. On ne živi život, on ga igra, u Pompejima, gdje je teatar toliko omiljen, gdje svi plješću Neronu, caru i glumcu, gdje dani prolaze u trajnom zadovoljstvu čula i radosti duše.''
(ukradeno iz monografije o pompejanskoj umjetnosti)
Vidrić, Pompejanska sličica, znate tu pjesmu? To je zbilja sličica --- opis slike, i opis male slike (takve su u Pompejima u središtu pofarbanog zida).
Oko 1900 (i u Zagrebu, i u svijetu) modernizam nije usmjeren onako kako ga mi danas doživljavamo. naš je prema naprijed (tehnika! kompjuteri! budućnost!) --- njihov je bio unatražan: prošlost je otkrivala nove načine gledanja na svijet. Nama danas, oguglalima, to izgleda kao zadrti konzervativizam.
Nije da ih branim. To je bio trik, kao što je danas SF jedan od trikova.
A ostalo ću, gospodo moja, ispričati u senzacionalističkom aferaškom revolverblattu
Post je objavljen 21.09.2004. u 17:38 sati.