KRITIKA : Tony White - Foxy-T (izd. AGM, 2004.)
Iako nije azijatskog porijekla,
Tony White tematski se priključio trendu tzv.
postkolonijalne, ili kako je neki zovu
imigrantske britanske literature (najpoznatiji predstavnici
Hanif Kureishi,
Zadie Smith,
Hari Kunzru,
Monica Ali ...) pa tako i on, baš poput prethodno nabrojenih autora, u svom zadnjem romanu
Foxy-T govori o istočnolondonskoj azijskoj muslimanskoj zajednici.
Naslov romana ustvari je nadimak jedne od dviju glavnih junakinja (
Foxy-T i
Ruji-Babes) koje u predgrađu istočnog Londona vode maleni dućan s telefonskim karticama i pristupom Internetu. Pri svom poslovanju one su neprestano izložene provalama i krađama pa kao zaštitara u dućanu (ali i podstanara u svom stanu) uzimaju mladog
Zafara, koji svojim prisustvom postepeno rastače njihov odnos i radikalno im mijenja živote, s kulminacijom u finalnom tragičnom razrješenju priče ...
Fabulu pratimo iz vizure pripovjedača koji, iako ostaje anoniman i svojim djelovanjem nema utjecaja na događanja, ipak nije impersonalan, ali sve što o njemu saznajemo (i to tek na samom kraju romana) je da se radi o stalnoj mušteriji koja svakodnevno surfa Internetom u dućanu naših junakinja. Međutim, još je važnije to da se u ovom slučaju
ne radi o
sveznajućem pripovjedaču (kako smo inače navikli), nego i on sam u više navrata naglašava da je prikaz većine događaja zasnovan na njegovim pretpostavkama i nagađanjima. Tako se cijela fabula ispostavlja
konstrukcijom, krajnje subjektivnom i prilično labavom i kreiranom tek od fragmenata iz života vlasničkog para iz dućana. Zbilju iz njihovog života, kojoj je pripovjedač svjedokom, on nadograđuje vlastitim zamišljajima događanja koji prethode ili slijede nakon što on odsurfa svoje na kompjuteru i napusti njihov dućan, a
rashomonska nepouzdanost njegovog iskaza romaneskno tkivo obogaćuje novim, intrigantnim slojem nedorečenosti i zagonetnosti.
Objektivnost sveznajućeg pripovjedača
White zamjenjuje nepristranom
subjektivnošću pripovjedača zakinutog za velike odjeljke zbilje koju, paradoksalno, on ipak nastoji što vjernije prikazati, pa u tome možemo iščitati
ironizaciju ustaljene (autorske) sveznajuće pripovjedne pozicije, ali isto tako i
apoteozu književnosti kao umjetničke kreacije sazdane od mješavine stvarnosti i mašte.
Ovakav pomalo
iščašeni narativni postupak i otklon od ustaljenog “treće lice jednine” pripovjednog obrasca svakako predstavlja dobrodošlo osvježenje, a dodatni šarm i svježinu romanu donosi i autorov prkosni
otklon od jezičnog standarda, što će uostalom zorno dočarati i slijedeći karakterističan citat:
“Ali Foxy-T kao da nije zanimalo ništa osim njene knjige i sve je vrijeme provodila tako da sjedi i bulji u stranicu koju čita da nađe gdje je stala jer joj je jako smetalo što Zafar stalno blene u nju a sama bi napravila bilo što samo da izbjegne njegov pogled i ta djevojka nije bila usredotočena na svoje knjige nimalo nego je mislila na Zafara i onog lopova i oni su joj se sada skroz pomiješali to je istina kao što je istina i to da Foxy-T nikada nije znala što od njega može dalje očekivati” (str. 139).
Kao što je iz prethodnog citata razvidno, narator se u pripovijedanju služi
govorom ulice, s gramatikom je na Vi, rečenice su stilski neizbrušene, najčešće započinju veznikom i nerijetko se unutar jedne rečenice isti iskaz dvaput ponavlja; pripovjedač od interpunkcije doslovno zazire i ona se svodi tek na točku na kraju rečenice, a roman je pisan “u jednom dahu”, bez razdjeljivanja u poglavlja. Na taj način
White prkosno u književnost uvodi jezik malog običnog čovjeka, ali i svom rukopisu daje dodatnu dozu šarma, prirodnosti i autentičnosti.
Nimalo ne čudi što se prevodilačkog posla (kojeg je vrlo dobro odradio) prihvatio upravo
Borivoj Radaković, jer osim što su prijatelji, njih su dvojica ujedno i
braća po stilu koji pri pisanju streme sličnim ciljevima. (Uostalom, koji bi od naših pisaca, osim Bore ili možda Predraga Raosa, mogao doći na ideju da napiše roman po pravilu da svaka stranica mora sadržavati - ili šoru ili ševu? Prema tvrdnjama
Radakovića u knjizi
Sredina naprijed! (vidi moju
kritiku od
10.07. )White se tog pravila strogo pridržavao u sva svoja tri prethodna romana).
Na kraju svakako treba naglasiti da unatoč autorovom
eksperimentiranju na planu jezika i forme,
Foxy-T nikako nije zamoran niti dosadan roman. Dapače, radi se o tečno ispričanoj neobičnoj ljubavnoj priči sa dovoljnom količinom napetosti i iznenađujućih fabularnih obrata, ali i uz bitan
socijalni podtekst o drugoj generaciji bangladeških imigranata koji, za razliku od svojih roditelja, u Britaniji žive potpuno oslobođeni inhibicija i utega vjere i tradicije.
(Napisao :
Božidar Alajbegović, rujna 2004.)