Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/knjigoljub

Marketing

Intervju s Tony Whiteom

Književni klub Booksa u Zagrebu u subotu, 18. rujna, organizirao je predstavljanje knjige FOXY-T, uz nazočnost autora Tony Whitea, koji je osim spomenutog objavio još i romane Road Rage, Satan, Satan i Charlieunclenorfolktango.
White je priredio i vrlo cijenjenu zbirku "BritPulp", jedan je od petnaestoro mlađih britanskih književnika uvrštenih u zbornik Pozdravite svi nove puritance, kojemu je i suurednik, s FAK-om je gostovao u Beogradu, urednik je u časopisu Idler, a trenutno radi u Arts Council of England.
Ovog "novog puritanca" pred njegov nastup u Booksi ulovio je Rade Dragojević te vam u nastavku donosim intervju kojeg je dotični novinar s Tony Whiteom vodio za Novi list.


Za početak nam kažite koji je glavni razlog vašeg boravka u Puli i Istri?
Magdalena Vodopija iz pulske Castropole, koja je ujedno i direktorica Pulskog sajma knjiga, u suradnji s Turističkom zajednicom Istarske županije, pozvala je nekolicinu evropskih književnika da posjete Istru. Ideja je da provedemo ovdje neko vrijeme, susretnemo se s različitim ljudima, iskusimo, barem dijelom, život ovdje te da sve to pokušamo staviti na papir. Svi bi ti eseji i priče trebale biti publicirane čime bi se dobila neka vrsta novog uvida o stanju u Hrvatskoj, što je važno i za same građane u Hrvatskoj, ali i za ljude vani.

Roman Foxy-T ste locirali u jednu etničku zajednicu, glavni su likovi pripadnici manjine. Je li vaša proza dio tzv. postkolonijalne literature i pripadate li vi u tom smislu krugu autora poput Hanifa Kureishija ili Zadie Smith?
– Zanimljivo pitanje. Da, roman jest pokušaj ocrtavanja suvremene postkolonijalne situacije u Londonu. Pokušao sam opisati, dakako u fikcionalnom ključu, ekonomiju područja istočnog Londona, u kojem i sam živim. To je imigracijsko, useljeničko područje Londona i takvo je već stotinama godina. Čini mi se da dobar dio literature ipak ignorira tu činjenicu, zanemaruje te fakte, neobično važne za istočni London. To je područje s najviše izraženim rasnim problemima, a postoji nemali broj političara, posebno, s desnice, koje žele dokazati da taj dio nije kulturalno raznolik, a naravno da jest. Drugim riječima, nisam mogao pisati 'bijelu' verziju istočnog Londona. Također, nisam ni dio kulturnog kružoka skupa sa Zadie Smith ili Hanifom Kureishijem, iako sam ih oboje sretao, znam da su vrlo ozbiljni u svom radu i cijenim ih. No, imam premalo vremena, previše posla i puno obaveza vezanih uz zarađivanje da bih stigao još pripadati nekakvom jet-seterskom literarnom krugu slavnih književnih imena.
Jeste li pisali roman kao insider ili outsider?
– I kao insider i kao outsider, ali i kao čovjek koji je svjestan političkih implikacija vezanih uz obje te pozicije. Kao bijeli Evropljanin ja, dakako, ne pripadam bangladeškoj zajednici, ali sam si dao truda i učio od starijih kolega i iz ranijih djela, posebno od dva možda i najvažnije imena u zadnjih 40 godina britanske literature – od Lintona Kwesija Johnsona i Jamesa Kelmana – a i osobno sam istraživao strategije kako uvjerljivo reprezentirati sve te različite glasove. Kao pisac redovito se upada u paradoks – s jedne strane se intimizirate s likovima i bivate, na neki način, uključeni u sve te odnose, dok ste s druge strane voajer.

Kojom ste metodom postigli uvjerljivost u reprodukciji uličnog argoa i useljeničkih dijalekata?
– Živeći u istočnom Londonu mnogo godina i postajući piscem koji se posebno interesira za jezik, čini mi se da sam na tu dimenziju obraćao pažnju puno više od većine ostalih ljudi. Posebno su me zanimali razlozi zbog kojih se govorni jezik redovito isključivao iz literature pisane na "standardnom engleskom". Kazao sam da je Foxy-T pokušaj mapiranja ekonomije jednog područja. Da dodam da je i jezik dio te ekonomije, on također pripada sferi razmjene unutar koje se on sam mijenja. I to upravo odozdo, ako baš hoćete. Razvijajući se i eksperimentirajući, skupa s Kwesi Johnsonom i njegovim crnim britanskim glasovima i dijelaktima u sedamdestima kao i s Kelmanovim eksperimentima sa škotskim narječjem u osamdestima, i ja sam našao način kako na pravi način predstaviti moje karaktere u romanu i njihove različite glasove.
Standardni engleski uvijek stigmatizira i stavlja u podređujući i omalovažavajući položaj svakog onoga koji nije u poziciji moći, pa bi pisati Foxy-T na "kraljičinom engleskom" bilo bi ne samo neprilično zbog ovoga što sam kazao, nego i štetno i kontraproduktivno. Važno je, osim toga, kazati i to da jezik u romanu ne detektira tako jednostavno neku etničku grupu. Taj jezik u širokom rasponu posuđuje od žargona crnačkih zajednica preko azijskih jezika do staromodnog londonskog 'cockneya'. Danas jednostavno više ne možete znati tko pripada kojoj etničkoj grupi, samo na temelju pukog slušanja kako neko govori. Ta mi je činjenica bila važna u pisanju romana na jednom takvom idiomu.

Što je danas s Novim puritancima?
– Ah, Novi puritanci! Dakle, povremeno se nađemo, a s nekima sam postao i dobar prijatelj. Koliko mi je poznato, svi koji su bili članovi te skupine i dalje pišu, a knjige koje sam dospio pročitati su dobre, nipošto poput mase fikcije koja u svojoj samodopadnosti dominira britanskim izdavačkim tržištem. Nicolas Blincoe, jedan od urednika, upravo je dovršio svoj najbolji roman dosad, Burning Paris, u kojem, baš kao i ja u svojoj Foxy-T, krši sva "pravila". Onako kako sam ga ja shvatio, manifest Novih puritanaca nije bio dokument za cijeli život, već samo svojevrsna pravila igre za koju nam se tada činilo važno da je odigramo. To je također bio svojevrsni odgovor na određene političke i kulturne uvjete tog vremena. Za mene osobno, bio je to važan pokret jer mi je, među ostalim, otvorio mnoga vrata, među kojima i jedna prema Borivoju Radakoviću, koji je pak odgovoran za brojne literarne veze između Hrvatske i Velike Britanije i koji je briljamtno preveo Foxy-T.
Radaković, Matt Thorne, još jedan urednik u Novim puritancima, i ja trenutačno dovršavamo uređivanje antologije nove britanske, srpske i hrvatske fikcije. Bit će to jedna vrsta pregleda radova nastalih kao rezultat djelovanja FAK-a, grupacije koja nije bila velika inspiracija samo u Hrvatskoj, nego i u Britaniji. Upravo će ta antologija mnoge hrvatske pisce po prvi puta predstaviti britanskom čitaocu.

Objavljeno u Novom listu od 17.09.2004. Razgovor vodio Rade Dragojević


Post je objavljen 24.09.2004. u 09:17 sati.