Trećem filmskom uprizorenju romana o Harryu Potteru, najviše su se veselila djeca koja uvijek iznova jedva čekaju sljedeći nastavak. Zatim, njihovi roditelji, sretniji možda ipak zbog toga što im se podmladak ne drogira nego konzumira književnost i filmsku umjetnost, a što se kritičara tiče, e pa oni su se veselili utoliko što su sve najave govorile o tome kako će ovaj treći Potter biti bolji i mračniji od prethodnika. I prva dva, bila su doduše podnošljiva, ali gledanje filmova s djecom i životinjicama - osim ako ako nije nužda - uglavnom je ipak prije kazna nego užitak.
A što nam je to, dakle, donio «Harry Potter i zatočenik Azkabana»? Za početak, redatelja meksikanca Alfonsa Cuaróna, kojeg možda znate po filmu «I tvoju mamu također»; zatim, tu je Garry Oldman, glumac čija je interpretacija često znala biti važnija od filmova u kojima je glumio, a koji je nakon nešto dulje pauze ponovo dobio ulogu, pa – hajde da vidimo dobrog starog Garrya. Onda, tu je i Emma Thompson koja bi cijelom filmu trebala dati neku relevantnost, jer ona ipak ne glumi baš u svakakvim filmovima, nego samo u onim dobrima. To su otprilike detalji koji upadaju u oko, a ono što smo od svih ovih aduta dobili je sljedeće: Cuarón se nasilno trudio biti ozbiljan i mračan; da biste vidjeli Garrya Oldmana – osim na animiranoj potjernici – čekat ćete otprilike dva sata, a tada će se pojaviti u blago eutanaziranoj interpretaciji; dok je Emma Thompson u prevelikom entuzijazmu da impresionira svoju četverogodišnju kćer i objasni «što je to što mama radi u životu» - pobjegla s lanca i poprimila najgore manire Robina Williamsa.
Toliko o adutima. Da je film mračniji od prethodnika, može se naslutiti već na samom početku gdje se susrećemo sa opakim bićima «dementorima», samo što oni toliko podsjećaju na Tolkienove, a zatim i Jacksonove «crne jahače», da ne uspijevaju izazvati neko naročito strahopoštovanje, iako jesu donekle zanimljivi jer su jedina poveznica sa žanrom horora. No, tu svaka daljnja sličnost sa filmom strave prestaje, jer vukodlak je prilično umiljat, i samo bi ga se mlađa djeca možda uplašila.
Harry i prijatelji mu, jako su ozbiljni. Dapače, onaj crvenokosi, nakon susreta sa dementorom, reći će nešto kao «da misli da više nikada neće biti sretan», što je – s obzirom da su klinci u pubertetu – dobar znak da su ušli u fazu odrastanja. Dakle, za Harrya i ekipu, sretni dani su iza njih, zato se niti ne bave nepodopštinama, suočavaju se sa svojim strahovima, traže Siriusa Blacka iliti Garrya Oldmana, a sve što je u filmu zanimljivo i napeto, događa se u posljednjih pola sata u koje je naguran zaplet, preokret, drugi preokret pa rasplet. Kroz vrijeme koje tome prethodi, Cuarón se mlitavo vuče trudeći se biti ozbiljan, lijeno odrađuje ključne scene iz knjige, a osnovnu priču tretira jednakom prpošnošću. Zanimljivije su tek prve naznake pubertetskih problema naših junaka. Hermione i Ron izmijeniti će nekoliko nevinih dodira, a Harry će se na samom početku zabaviti sam sa sobom, u prizoru kada ispod plahte nešto tajanstveno radi. Ne brinite, on to samo čarobira sa svojim štapićem, nikako ne sa batinom, jer ovo je ipak film za djecu, ali opisani prizor bio je zbog svoje dvosmislenosti zabavan dok je kratko trajao.
«Harry Potter i zatočenik Azkabana», nije ni bitno bolji ni bitno lošiji od prethodnih Potterovih avantura, neki osnovni standard je postignut, produkcija je ispeglana i nema joj se što prigovoriti, efekti su tehnički odlično napravljeni, ali, sve ste već ipak vidjeli u prethodnicima, i ovo ipak nije film za svakoga, baš kao što ni Greenaway neće svakome biti merak. Ovo je film za djecu, i samo djecu. Nije jedan od onih bezvremenskih poput starog «Čarobnjaka iz Oza», i teško da će ga današnji klinci za 20 godina gledati s užitkom, osim možda ako taj osjećaj ne zamijene za nostalgiju za izgubljenim djetinjstvom. Treći Harry Potter nije toliko grozan kao neki drugi dječji filmovi, primjerice «Jumanji», ali biti relativno odrastao i reći da ga je bio gušt gledati, e pa to ne bi baš bila prevelika istina.
Post je objavljen 19.09.2004. u 20:45 sati.