Pregled posta

S kojom ste idejom i namjerom pokrenuli ediciju “Biografije” u kojoj kanite objavljivati životopise znamenitih Hrvata i koje naslove, nakon “Smoje”, možemo očekivati u prvom kolu? Kako ste odabirali autore tih biografija i što mislite zašto ih u Hrvatskoj do sada nije bilo mnogo, odnosno, jesu li kod nas (romansirane) biografije donekle prezreni žanr, premda su se u svijetu u njemu uspješno ogledali i najvrsniji pisci kao što je, primjerice, Stefan Zweig?
Naša edicija “Biografije” bila je u nekoj mjeri nadahnuta Penguinovom edicijom “Lives”, u kojoj su objavljene biografije poznatih iz cijelog svijeta, od Jane Austen do poglavice Crazy Horsea. Bitno je i što su urednici iz Penguina za tu ediciju naručivali knjige od probranih autora koji su za svoje pisanje (književnost ili publicistika) dobili brojna ozbiljna priznanja.
Zato nam je izbor autora naših biografija bio tako bitan, jer ne zanimaju nas samo životopisi, već i dobra književnost. U prvom kolu smo tako predstavili “Smoju” kolumnista i urednika-redaktora u desku Slobodne Ivice Ivaniševića, slijedi “Tuđman” Davora Butkovića, izvršnog urednika i kolumnista “Jutarnjeg lista”, potom “Matoš” Zdravka Zime, kolumnista i književnog kritičara u “Novome listu”, a na kraju “Zagorka” Julijane Matanović i “Andrić” Miljenka Jergovića, dviju perjanica domaće fikcije.
Kao što vidite, to su sama probrana pera književnosti i/ili novinarstva, te se i stoga nadamo da će svaka od naših biografija, kao što smo se uvjerili sa Smojinom, biti zamijećena i komentirana, te - rado čitana. Ako takva vrsta biografija donedavno u nas nije bila popularna, vjerujem da će s ovom edicijom to postati. Uz to, i drugi domaći nakladnici nekako su simultano počeli objavljivati biografije i autobiografije. To je dobro, jer radi se o posve novom žanru u nas, koji svakako treba popularizirati.
Je li vas iznenadio odaziv ljudi i atmosfera na splitskoj promociji Ivaniševićeve knjige jer, kako ste i sami rekli, Smoje je jedinstven autor o kojem se, međutim, izuzetno malo pisalo i govorilo u razdoblju nakon njegove smrti. Mislite li da se radi općenito o promjeni društvene klime u zemlji, povećanom interesu za knjigu ili nečem trećem?
Na Smojinoj se promociji prije svega radilo o interesu za Smoju. Reći bilo što drugo bila bi laž. Više od pet stotina ljudi ne bi se pojavilo na trajektu “Split Prvi” iz nekog općenitog interesa za knjigu. Drago mi je što je Smojina biografija ukazala na to kolika je strast Splićana prema novinaru-piscu koji nikada nije bio paradan niti razmetljiv. Naravno, bilo je i onih koji su zlurado komentirali kako je mnogo jednostavnije voljeti Smoju sada nego prije desetak godina, no u tome sam praktična i mislim da nikad nije kasno napisati i objaviti biografiju nekome tko to zaista zaslužuje, u nekoj mjeri i više nego bilo tko od drugih likova iz naše edicije, samom činjenicom što se o Smoji, kako i sami kažete, tako malo objavljivalo, pisalo, govorilo. Uz to, autor je ove knjige jedan od rijetkih koji se u onim vremenima usudio pojaviti na Smojinom sprovodu.

Koji su još izdavački planovi vaše nakladiničke kuće?
Osim Smojine biografije, ove smo godine postigli priličan uspjeh s romanom “Zovem se Crvena” turskog pisca Orhana Pamuka, koji će po svoj prilici doputovati na ovogodišnji pulski Sajam knjiga. Profiliranje kvalitetnih autora iz cijelog svijeta naš je program od kojeg ne odstupamo već petu sezonu. Ovu ćemo jesen dočekati uz novi prijevod japanskog autora Harukija Murakamija, ali i uz tisuću stranica debelu, sjajno napisanu knjigu o Čarobnjacima “Jonathan Strange i Mr. Norell” Susanne Clarke, koju su mnogi prozvali Harryjem Potterom za odrasle. Tu su još i David Lodge, Erica Jong, Nigella Lawson, Toby Young i mnogi drugi. Čini mi se da do kraja godine nećemo imati mnogo slobodnog vremena.
Kroz ediciju “Biografije”, ili pak kroz izdanja kao što su “Pisci o pisanju” ili zbirke priča “Pokaži koliko me cijeniš…” grupe autora, domaće pisce potičete da što više pišu, makar i o tome - kako pišu. Podići razinu produktivnosti naših autora - je li to jedan od namjeravanih ciljeva vaše nakladničke kuće ili se taj niz dogodio više spontano?
Želja da se bolje upoznam s domaćim autorima - i privatno i poslovno - nadahnula me na knjigu “Pisci o pisanju”, nakon koje sam se zaista s mnogima od njih zaista sprijateljila: recimo, s Antom Tomićem, Ivicom Ivaniševićem, Arijanom Čulinom, Zdravkom Zimom i drugima. U ediciji “Biografije” zapravo nastavljam suradnju s autorima iz “Pisaca o pisanju” , a ista je situacija i sa zbirkom priča “Pokaži koliko me cijeniš”. Knjiga “Pisci o pisanju” za mene je bila dragocjeno iskustvo, jer u njoj sam uspjela sabrati najraznovrsnija imena koja povezuje samo jedno: demon pisanja.

Čini li vam se, iz vlastitog iskustva i onog ostalih književnica, da spisateljice u Hrvatskoj imaju drukčiji status i tretman od muških kolega i zašto je tome tako?
Mi smo i dalje patrijarhalna sredina, bez obzira što se pravimo da nismo. No, to ne mora značiti ništa: kao urednica mogu raditi s kime želim, a trudim se da broj autorica i autora s kojima surađujem bude podjednak. Smetaju me bilo kakve podjele i klanovi, ali svijet je onakav kako se mi prema njemu postavimo. Trenutnu situaciju u domaćoj književnosti doživljavam kao zahuktalost iz koje tek treba izići neki zaista veličanstven roman: možda će ga napisati žena, možda muškarac. Vidjet ćemo.

Što mislite o marketinškom izdavaštvu u novinama koje pojedini nakladnici ocjenjuju kao supstituciju za izdavaštvo, kao neku vrstu simuliranog izdavaštva koje dolazi iz potpuno drugog prostora. Ima li takvo izdavaštvo reperkusije po manje nakladnike?
Ove sezone naše su se knjige prodavale bolje nego prethodnih: dakle, ne mogu reći da me izdavaštvo u novinama na bilo koji način oštetilo, premda sam ga u početku doživljavala kao nejasnu prijetnju. Matematički gledano moglo bi se reći da osoba koja kupuje knjige na kiosku više nema volje ili novca kupovati (skuplje) knjige po knjižarama, no nikada nisam vjerovala u takve procjene. Malim je nakladnicima mnogo opasnije to što nikako ne mogu doći do novca od prodanih knjiga, jer ove je godine zavladala neka mračna moda neplaćanja koju provode gotovo sve domaće knjižare. I dok se poslovođe nama žale kako ne mogu platiti plaće svojim namještenicima, što da mi njima kažemo? Da nakon izvrsne prodaje bilježimo nulu na računu?

U jednoj recenziji vaše “Priče o M.” preporučeno vam je da ubuduće pri pisanju romana što više odbacite način kako pišete i razmišljate u kolumni, odnosno, da se “raspolutite” tako da jedna osoba piše kolumnu za novac, a druga romane za dušu. Kako to postići, odnosno, kako u sebi pomirujete (ili ne pomirujete) te različite “osobe” i načine pisanja?
Vjerujem da je svatko od nas više osoba u jednoj, jer inače bi nam bilo tako dosadno! Meni je u redu živjeti i s mojom nakladničkom, kolumnističkom i spisateljskom personom. Njihova tajna nije u tome što su različite, već u tome što su slične. Sve što radim tiče se pisanja, čitanja, izmišljanja. Mnogo bih se teže mirila sa sobom da jedna od mojih persona, recimo, otvori tvornicu mesnih prerađevina. Doduše, s takvom bih osobnošću bolje zarađivala.

Kakvi su vam spisateljski planovi?
Ne znam kako mi se to dogodilo, ali u onome što sam zadnjih godinu dana pisala nazire se neki horor-ugođaj. Shvatila sam da je pisanje o nečemu što me plaši idealan način da se oslobodim nekih vlastitih strahova i panika. Upravo dovršavam roman koji se događa u Zagorju u napuštenoj kuriji, uz njega tu je i mini-roman, ili novela u kojoj se mrtvi petljaju sa živima, a sve se to izlijeva u niz kratkih priča s istaknutim fantastičnim motivima. Ako će se pisanje odvijati prema mojim planovima, voljela bih objaviti tu horor-fantastičnu trilogiju unutar istih korica i njome zaista preplašiti one koji se nadaju da ću makar jednom objaviti nešto iz hrvatske zbilje.

(Prenesno iz Slobodne Dalmacije, od 18.09.2004. Intervju vodila Andrea Radak.)