KRITIKA : Amelie Nothomb - Ljubavna sabotaža (izd. Vuković&Runjić, 2002.)
Joj, što volim tu prekrasnu ćudljivost i nepredvidljivost života ...
Naime, o čemu je riječ: istoga dana kada dovrših čitanje
Dai Siji-eva romana Balzac i kineska Mala Krojačica i napisah recenziju (vidi pod
21.07. ) u kojoj izražavam svojevrsno žaljenje [/B]zbog činjenice što nam književna djela koja tematiziraju život u dalekoj
Kini ne stižu u većem broju kako bi se bolje upoznali sa kulturom i načinom života u toj dalekoj i egzotičnoj zemlji, dobih na čitanje još jedan romančić čija se radnja odvija u već spomenutoj Kini.
Vrijeme radnje ponovo su rane
'70.-te (točnije 1974.), te ponovo pratimo doživljaje lika koji je
izmješten iz svog domicilnog prebivališta, međutim ovoga puta nije kao u
Balzac i kineska Mala Krojačica riječ o prisilnom preseljenju iz grada na selo, već se radi o doseljenju Europljana u Kinu, i to u njen najveći i najmnogoljudniji grad - Peking. Kad već započeh sa usporedbama s
Dai Siji-evim odličnim romanom, onda još treba reći i to da ovoga puta glavni junak nije svršeni kineski srednjoškolac nego
7-godišnja djevojčica, mala Belgijanka, odnosno sama autorica
Amelie Nothomb. Da, da i u ovome slučaju radi se o romanu
autobiografskog karaktera, ali po mome mišljenju više kvalitativne razine od Dai Siji-evog.
Naša curica doseljava se sa roditeljima u Peking, gdje njen otac dolazi u svojstvu
diplomate, na rad u tamošnjem veleposlanstvu. Kako njeni roditelji usljed šoka izazvanog neprilagođenostima životnim uvjetima u komunističkoj Kini i zaokupljenosti službenim dužnostima bivaju oskudni sa vremenom namijenjenom odgoju male
Amelie, njoj se pruža prilika da svoje dane provodi bezbrižno, igrajući se i lutaući
"getom". Geto je izraz kojime autorica ironično naziva četvrt nastanjenu isključivo
strancima i njihovim obiteljima koji obitavaju u tadašnjem Pekingu.
Amelie se vrlo brzo uspjeva socijalizirati, te sve svoje slobodno vrijeme, kojega budući da je ljetni period ima napretek, provodi na ulicama
"geta" u društvu svojih vršnjaka, pretežito malih pripadnika europskih naroda.
Nakon nekog vremena uspjeva joj uključiti se u svojstvu
"kurira", u postrojbe
"oslobodilačke vojske", koja se bori protiv
"okupatora". Naime, poput sve djece na svijetu i europska djeca u pekinškom
"getu" igraju se rata, a u ovom slučaju
neprijatelja su, naravno, našli u dječjem naraštaju, kojeg drugog negoli njemačkog naroda, te se ulicama njihova
"geta" danonoćno odvijaju nerijetko zaista okrutne i opasne
"bitke". Ovdje se nameće neizbježna usporedba sa Goldingovim romanom
Gospodar muha, uz preseljenje njegove prave džungle u asfaltnu džunglu i beton Pekinga.
Međutim, junakinjinu zaokupljenost
gerilskim ratovanjem prekida dolazak prekrasne osmogodišnje talijanske djevojčice
Elene, u koju se mala Amelie na prvi pogled bezglavo
zaljubljuje, naravno, dječji naivno i nevino. Do kraja romana pratimo njene pokušaje da pridobije naklonost prelijepe
Elene, pri čemu autorica vrlo suptilnim i istančanim poetskim stilom, s čestim provalama profinjenog humora iznimno uspješno dočarava
maštovit svijet male djevojčice koja se kroz igru suočava s
okrutnostima koje život donosi i počinje razvoj svog psihološkog profila i karaktera uspostavljajući kontakte s dotad sebi nepoznatom djecom. Pri tome ona otkriva intenzivan koloplet najrazličitijih
emocija i duševnih stanja uzrokovanih ljubavlju i ljubomorom. Suočavanje djevojčice s njoj do tada nepoznatim emocijama dočarano je izuzetno dojmljivo, te je iznimno zanimljivo pratiti njena unutrašnja previranja i razmišljanja kojima se bori pri prevladavanju bure emocija koje je zapljuskuju.
Književnost koja tematizira
svijet viđen očima djeteta vrlo je često znala iznjedriti vrlo uspješna literarna djela (sjetimo se samo Sidranova
Oca na službenom putu, Bazinovu
Guju u šaci ili pak, izvanrednu Jergovićevu
Mama Leone.), što je svakako slučaj i sa
Ljubavnom sabotažom.
(Napisao:
Božidar Alajbegović, u rujnu 2002.g.)