Ponekad sam beskrajno tužna cijelih nekoliko sati, kao sad. I pišem unatrag, kao sad, jer se panično bojim da ne dođem na onu listu istaknutih, prepoznatih...
I maštam o tome kako me pratiš kući, kako nisi umoran i ne čekaš hoću li se vratiti jer sam tvrdoglavo odlučila postati pješak urbanih predjela noći...
I maštam kako me držiš za ruke jer tvoje ruke volim, ruke ruke ruke....
Ali ti me nikad ne držiš za ruku, ruke, i pokušavaš me naučiti da je dobro i bez ruke u ruci.
I sama se pratim doma, ja i moja sjena- u noći kao ova kad pišem o toj noći unatrag i društvo i ja i Cowboys Junkies i blues, u noći kao ova kad glazba u mojim mislima gasi svaki zvuk okoline.....
I čovjek u narančastoj majici-pita me o noći.
I u ruci skrivam maramicu-paloma marke, mokru......"Girl you just wejsting maj tajm...its so hard to eksplejn....lav is so hard to eksplejn end it mejks ju tu forget jor nejm end trns ju ap sajd daun.."
Ponekad sam beskrajno tužna, a onda se otrijeznim!
Noć još uvijek traje- puštam balone, postajem Prater raskošnih misli za iduće dane... "i smijem se , i smijem se, i sve je isto kao prije...."
Post je objavljen 18.09.2004. u 23:59 sati.