Nedavno sam vas na ovom istom mjestu izvijestio (vidi pod 16.07. )o izlasku zbirke priča Pokaži koliko me cijeniš koja okuplja nove priče 11 suvremenih hrvatskih književnika.
Otprilike istodobno Matica hrvatska Osijek objavila je sličan projekt. Radi se o zbirci priča Sex & grad koju je priredila Jagna Pogačnik, zagrebačka književna kritičarka i vrsna poznavateljica nove hrvatske proze, i u kojoj je sakupila ukupno 13 novih priča suvremenih hrvatskih autora :
Zoran Ferić, Rade Jarak, Rujana Jeger, Zoran Lazić, Simo Mraović, Gordan Nuhanović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Borivoj Radaković, Delimir Rešicki, Milana Vuković Runjić, Roman Simić i Tomislav Zajec.
Naslov Sex & grad priređivačica je uzela više kao marketinški trik nego zajednički tematski okvir, ali većina zastupljenih priča ipak obrađuje urbane teme poput otuđenosti, odrastanja u gradu, urbanoga kaosa, a u nekolicini od njih prisutna je i seksualna tematika, kao i fantastični motivi te humornost.
Zbirka Sex & grad objavljena je u sklopu Matičine biblioteke Književna revija, a autor pogovora je Zlatko Kramarić.
S tim u vezi u nastavku vam donosim svoju kritiku prije 2 godine objavljene zbirke priča jednog od u Sex & grad zastupljenih književnika - Rade Jarka.
KRITIKA : Rade Jarak - Termiti i druge priče (izd. Fraktura, 2002.)
Rade Jarak hrvatski je književnik rođen 1968. g. u Dubrovniku, koji osim ove zbirke priča iza sebe već ima i jedan kratki roman (Kiša, Naklada MD, 2001.), kao i dvije pjesničke zbirke. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj Akademiji u Zagrebu, a inače redovno objavljuje eseje i književne kritike u Vijencu.
Kako se ja skromno i nadobudno, također pokušavam baviti književnim recenzijama, normalno je da nastojim pratiti i uratke svojih "kolega" i moram priznati da su mi Jarkovi tekstovi o domaćoj književnoj produkciji (neka mi Jagna Pogačnik, Tatjana Gromača, Velimir Visković, Seid Serdarević, Robert Perišić i ostali ne zamjere) ipak nekako najdraži. Kod Jarka se osjeća neizmjerna dobrohotnost, izostanak i najmanje želje za pljuvanjem nečijeg truda uloženog u pisanje; on u svakom rukopisu traži ono zbog čega to djelo zaslužuje našu pažnju, što redovno i pronalazi te nam na to ukazuje... i nekako osjećam da on to radi iskreno, a ne zbog izbjegavanja da se zamjeri svojim kolegama-spisateljima, koji se u ovako malenoj sredini poput naše gotovo svi međusobno poznaju.
A svoje priče on piše jednostavno, s lakoćom, bez isforsirane kulerštine, nepretenciozno, sa primjetnom dozom elegancije. Osjeća se iskustvo stečeno pisanjem poezije, osobito kod opisa pejzaža i krajolika. Nema želje za provokacijom, čime se izdvaja od većine svojih kolega po peru kojima je po godinama blizak, a ironizacija tegobne nam svakodnevne zbilje kod njega je blaga i nalazimo je samo u tragovima.
Priče su smještene u svakodnevicu običnih malih ljudi : sportaša, taksista, studenata, sitnih kriminalaca, pomoraca... i vrlo su ujednačene, respektabilne razine kvalitete s malom zamjerkom nekoliko pomalo nedorečenih koje vape za neznatnijim proširenjem i razradom (Špilja , U Kalosu), dok bih među najuspjelije svrstao one s primjetnim elementima i motivima fantastike (Taksist, Svjetioničar, Krivo Pero susreće Velikog Poglavicu), koje pomalo nalikuju na rane priče Gorana Tribusona. Veoma je uspjela i priča Čudo na otoku kod koje je najizraženija poetizacija proznog rukopisa s referencijama na Novakov Izgubljeni zavičaj.
Ipak najboljom pričom smatram onu naslovnu (Termiti) koja započinje iznimno uvjerljivim prikazom ratne zbilje, da bi se potom razvila u metaforičnu sliku života kao nečeg nepredvidljivog, sa stalnom atmosferom prijetnje, ali i optimističnom porukom da sve ipak nije toliko crno kako se u početku čini.
Više priča može se svrstati u tzv. stvarnosnu prozu u kojima se uz blagi ironijski odmak komentira naše ne odveć privlačno poratno svakodnevlje, s likovima koji, baš poput svih nas - običnih malih ljudi, autsajdera i marginalaca, iz dana u dan vode bitku sa zbiljom koja im nikako ne ide na ruku, pa zbog toga nerijetko posežu i za načinima ne baš bliskim zakonu (Kralj smeća, Blues za kafić i bradu, S takvim rukama nećeš daleko stići).
U svim pričama osjeća se simpatija i suosjećanje autora s likovima i tegobama kroz koje prolaze, što, kad se poveže s njegovim pozitivistički pisanim književnim recenzijama, daje dojam dobrodušnog, čovjekoljubivog književnika.
Duhovito osvježenje u zbirku unose i dvije priče erotskog karaktera (Penal , Treći svjetski rat), od kojih je prva objavljena i u zbirci Libido.hr, dok potonja, pisana filmski i smještena u američko ozračje, tarantinovski krvavo svršava.
Sve u svemu, radi se o zbirci evidentno nadarena i inteligentna autora, koji njeguje elegantan tečni stil i sofisticirani rukopis, a priče odlikuju pregledne narativne linije, bez suvišnosti, ali i bez primjetnijih mana, pa zaista s nestrpljenjem od Jarka treba očekivati njegove buduće uratke. Nekako osjećam da od njega ono najbolje tek slijedi.
(Napisao : Božidar Alajbegović)