Imam rođenog brata, ali baš nikada se nismo najbolje razumjeli.Šteta...jer on mi je najbliži rod.U trenutcima kada mi je bilo najteže uvijek su uskakali ljudi koji su me najmanje poznavali.A vjerovatno i ja njima kada sam osjetila u tekstu tračak tuge...
Sjedim tako i razmišljam kako sam s lakoćom otvorila srce nebrojenim ljudima, zavirila u nepoznate svjetove ljubavi, tuge, radosti, boli...Kako nije problem prekooceanski poziv da bi se samo reklo dobro jutro i malo porazgovaralo.I nakon toga ponovo krenulo u osvajanje svijeta, onog poslovnog, naravno.
I onda se na kraju opet vratim na početak.Na mog pravog brata.Nije me nazvao ni u trenutku kada je saznao da je ona tužna vijest bila potpuno istinita.
Žalosno, neki ljudi ostaju stijene, zauvijek...
Post je objavljen 15.09.2004. u 21:59 sati.