Zora je. Opet nisam spavao, ne mogu. Kapci su mi teški, baš teški, nema patetike u ovim rijecima, no nikad mi do sad kapci nisu bili baš teški kad nisam spavao pa moram spomenut. Ukrao bih cigaretu sad, ali ne znam u koju sobu ući. Ne želimo preplašiti djevojku koju sam već ranije noćas probudio predmnijevam, neugodno glasnim smijehom. To nikako. A sve bi dal za dim. Gledam kroz prozor, već ima ljudi na cesti, mogao bi nekog pitat, ali onda se ne mogu vratiti u stan. Išao bi se vozit sad, ali nemam kamo. Razmišljao bi o nečemu kaj skrece pažnju sa slika bez tona koje prekidaju staticnu misao. San. Stvarno me ubija nedostatak cigarete. Da li da cekam jos pola sata, ne bi li primio poruku? Zapravo stvarno volim ova jutra nakon probdjevene noći, nekak su smirena, nekak ti je svejedno. Meni barem je. Pokušavam shvatit kome pišem ovo. Tebi, koja nečeš čitati, sebi ili pišem čisto toliko, jer mi se piše. Moguće da pišem ovo sjecanju na tebe. Nekak mi se tako čini. Zamišljam da čitaš i da mi poslije pričaš o tome kaj si zapravo pročitala. Smiješan sam si s tim, al nije mi bed, fakat nije. Znam da se bolje osjećam kad mislim da imam nekoga za kog mislim da razumije. Možemo to zvat samoobmanom, naravno. Ja to zovem nagonom za preživljavanje. Dana il tak nekaj. Ukradeš moment, ako možeš, kao što ja sad kradem ovaj tebi, iako ne znaš kaj radim, i živiš u njemu barem na tren. To je ono kaj vjernici vjerojatno zovu pričanje s bogom. Ja imam drugačiju spiku, iako je princip isti. Ja tebi pričam, tebi pišem pismo, pjesmu, nije bitno.
Tebi pišem i zamišljam kak bi to izgledalo kad bi pročitala. Da li bi ti se dopalo? Možda bi rekla da ne valja, to bi bilo dobro, svaka kritika je ok ukoliko je popracena objašnjenjem. Ali ja sad zapravo niš ne pišem. Pišem kako bih ti pisao da čitaš. A i ovo kaj pišem, pišem kao da ćeš pročitati. Suludo, jelda? Nije, govorim sam sebi. To je od nedostatka cigarete, previše kave, previše slobodnog vremena. Pa svakom se motaju bedastoće po glavi, samo kaj ih ne zapisuju. Možda ih ne zapisuju jer znaju da je bedasto. Možda se jednostavno ne usude jer bi sami sebi ispali smiješni i glupi. Možda se boje kaj će napisati. Nikad ne znaš. A ja tu pišem i nije mi bed. Ionako je sve to samo odraz momenta, a koliko god ja vjerovao u to, drugi ne vjeruju, pa nekak ostanem suh što se toga tiče. Pa uvijek možemo reći oh, pa to je bilo onda, opravdavajući postupak, misao, riječ prošlim vremenom. Ja mislim kak sam ja u prošlom, sadašnjem ili budućem vremenu isti. Mislim, razvijam se po očekivanju, nikakvi brutalni zaokreti, učim. Nisam se iznenadio sobom zapravo. Logičan sam si, ne pitam se baš toliko pitanja. Skužio sam sad da sam gladan, dok nemam cigarete. Dobro, sedmi dan štrajka je, bilo je vrijeme da budem gladan. No, mislim da je to opet samo glad za okusom, ništa drugo. Baš me interesira kak će zgledat kad mi nekaj šatro tak bitno kao hrana počne falit radi onoga kaj zapravo čini, ne radi čiste okusne ugode.
Kruljim, naravno, već danima. Više se ne pitam da li misliš na mene, nije mi bitno. I onak, stvarno ne želim da mi se ikad više javiš, ali totalno nikad. Znam da ja mislim na tebe, onak kak ja to delam, ja nemrem imat više ljudi u glavi, kao što si ti mogla. Zavidim ti zapravo na toj sposobnosti, stvarno bi mi bilo lijepo da to mogu. I tak mi fali cigareta. Ali ti mi ne fališ. Čudno je to. Sad kad te nema, sad me nemreš povrijedit više, osim u momentima hiperanaliziranja i prevrtanja gluposti. No, s vremenom ću prestat i to radit. A onda ću te samo izvući iz sjećanja, onakvu super kakva si bila i pričati ti, pisati ti, raditi ti pjesme. I neceš me moć dotaknut ničime ni sjebat ničime a bit ces prekrasna, pametna, draga, slatka i najbolji sugovornik koji nikada ne laže i sve razumije. Jer neceš biti prisutna. Samo sjecanje na ono što sam jednom mislio da jesi. I ti ćeš onda to stvarno i biti.
Post je objavljen 15.09.2004. u 07:01 sati.