KADA SAM USLA U POLUMRACNU, NEVELIKU
klimatiziranu salu Kuce za kulture svijeta u Berlinu, ugledala sam svega nekoliko ljudi. Kraj staklenih vrata sto vode u vrt, oko poviseg okruglog stolica, stajala su dva muskarca osrednjeg rasta i nekoliko zena. Pogled mi je potom pao na kauc naspram ulaza, na kom je sjedio omanji covjek u pratnji mlade zene tamne kose i nekoliko crnomanjastih mladica. Po necemu se vidjelo da su Albanci. Sve me je neodoljivo podsjecalo na dekor iz Generala mrtve vojske; ni moje osjecanje nije bilo daleko od Generalovog: "Dobro se osjecao u ovom salonu (...), iza ovih teskih zastora, uz ovu tudju muziku - cak vise od toga. (...) To je ta tudja zemlja - pomisli. Zemlja kao svaka druga. Ono isto crno blato, kao bilo gdje, pomijesano sitno kamenje i zilice trava, isparavanje. Pa ipak tudja."
Naravno, odmah sam prepoznala omanjeg covjeka neodredjene dobi: Ismail Kadare je imao meke crte lica cije usne su se razvukle pri susretu nasih pogleda. Onda se digao i prisao mi da se pozdravimo. Kao da smo stari znanci. Organizatorka okruglog stola o Balkanu, gospodja Ogla Zoller, nasla se gotovo istovremeno u nasoj blizini i predstavila me velikom albanskom piscu. Izgledao je kao sto je to inace slucaj s ljudima koje "znas" sa TV ekrana, mnogo sitniji nego na televiziji. Glas mu je bio ljubazan i srdacan. Tom neposrednoscu izbrisao je sliku koju sam o njemu ranije izgradila. Kada sam igrom slucaja nedavno razgovarala sa njim telefonom u Parizu, na molbu jednog americkog izdavaca, taj isti glas - ciju boju ni danas nisam u stanju opisati rijecima - ucinio mi se da pripada nekoj izuzetno arogantnoj medijskoj zvijezdi koja kao da se boji da ces je zadaviti nevidljivom zicom ili ces joj sasuti metke kroz rupice na slusalici. Onome politicki nedefinisanom intelektualcu koji je nekada vazio kao prijatelj Envera Hoxhe, a donedavno i "demokrate" Sali Berishe.
Preda mnom je sada, pak, stajalo jednostavno i ljubazno bice koje je sticaj okolnosti i isti cilj doveo na ovo isto mjesto kao i mene: razgovor o Balkanu i nemili dogadjaji u tom dijelu svijeta.
Podsjecam Ismaila Kadarea na nas telefonski razgovor i na zelju koju sam imala u Parizu da napravim s njim intervju za Dane.
"Mozemo iskoristiti ovu priliku i ovdje razgovarati", predlozio je, bez oklijevanja, dodavsi: "Kad god zelite!"
Njegova intervencija za okruglim stolom, sutradan, u skladu je sa slikom iz salona prethodne veceri: Otvorena, jednostavna, neustrasiva i, cini mi se, nepogresiva u analizi srpske agresije i mrznje koja nije pocela tek nedavno, kako nam elipticno porucuju razni teoreticari dobra i zla.
Za tih nekoliko dana boravka u Berlinu vise puta imam priliku da razgovaram sa ovim slavnim piscem. Kadare s interesom slusa moje stavove o balkanskom pitanju i nezaboravne utiske koje je jos davno ostavila na mene njegova prva knjiga General mrtve vojske. Ali moja radoznalost sigurno je jos veca dok ga slusam kako bez bojazni i mrznje govori o toj tudjoj, nerazumnoj i nerazumljivoj mrznji.
Jutro je. Iduci pjesice od hotela do Kuce kultura, kroz romanticne aleje pored kanala, dok ladje promicu pored nas brze od nasih koraka, Kadare me u jednom casu pita, misleci na Srbe:
"Sta mislite, otkud kod njih tolika mrznja sto tako dugo traje? Sta joj je stvarni uzrok?"
Kako naci racionalan odgovor na tako ogromnu, iracionalnu emociju, bez obzira na sva znanja o dalekoj i bliskoj proslosti? Sve sto mogu je da promucam i nabrojim neka historijska fakta od kojih se toliko dize kosa na glavi mnogim evropskim, a posebno, cini mi se, njemackim "zelenim" intelektualcima. "Ah, samo ne cinjenice!", odzvanjaju njihovi protuargumenti na NATO intervenciju. Sjecam se usput i Glucksmanovih rijeci: "Filozofija me je naucila ako nista a ono jednom: da je u stanju da komplikuje stvari."
"Znate li sta ja mislim o tome?", nastavlja Ismail Kadare, nakon sto me je pristojno saslusao. "Mislim da su Srbi u historiji, posebno u Osmanskom carstvu, bili istinski ugnjetavani i ponizeni. Oduvijek su bili i ostali ljubomorni na privilegije koje su u Carstvu uzivali Albanci i Grci, naprimjer. Ta njihova mrznja samo je izraz njihove vjekovne ljubomore i frustracije."
Upravo smo bili zavrsili zvanicni intervju za vrijeme dorucka u hotelu. Ovaj razgovor u sjenci drvoreda kraj kanala duzi je od naseg zvanicnog razgovora za Dane. U toj setnji saznala sam jos mnoge druge stvari o Kadareu i o njegovom gledanju na Balkan i na Bosnu, pored onih koje je kazao u mikrofon. Ali, posto ga nisam pitala za dozvolu da sve to prenesem na papir, presutjet cu i ostaviti to mozda za neku drugu priliku. Drago mi je sto sam ga upoznala i sto sam otkrila da nije samo rijec o velikom i slavnom piscu nego i o jednom srdacnom covjeku. Bogatstvo ovih skupova upravo i jeste samo u poznanstvima, dok se sustina o njima vjerovatno moze izreci onim sto je rekao i Kadareov junak: "I ponovo osjeti da nema sta da kaze. Cak shvati da nema vise sta da misli. Sve je vec ranije bilo smisljeno do tancina. Sad je samo bio umoran. Bolje je zato ostaviti se novih misli."
DANI: Sta mislite o ovom okruglom stolu? Sluzi li ono necemu?
KADARE: Sve konferencije, svi okrugli stolovi i svi razgovori sluze necemu. Ne treba imati iluzije da oni mogu razjasniti stvari, ali polako, svaki dan, svaka nedjelja, svaki mjesec moze nesto malo doprinijeti u tom pogledu i rasvijetliti stvari.
DANI: Mislite li da se situacija u svijetu, a posebno u Evropi, promijenila i da je odnos prema agresiji danas drugaciji u odnosu na onaj od prije deset godina? Na ovim konferencijama nailazimo najcesce na iste ljude koji su jednako mislili i prije deset godina, bilo da su bili i tada za intervenciju ili protiv nje i negirali fakta.
KADARE: To sto cesto cujemo na ovim mjestima zove se negacionizam, a negacija i negiranje cinjenica nije nista drugo nego dio zlocina. Radi se ustvari najcesce o tim intelektualcima, pozerima, cije su pozicije tzv. "neutralne pozicije", a koji nam se predstavljaju kao arbitri, dok su istovremeno u sluzbi srpske policije. Oni su uvijek protiv onih koji izricito govore protiv zlocina. Takvi ne prihvataju cinjenicu da postoji zlocin, da su pocinjeni masakri, masovna ubistva, i negiraju sve to. Najkraci naziv za njih jeste negacionisti, a ja stvarno mislim da je negacionizam dio zlocina. Ti ljudi znaju vrlo dobro sta se desilo i sta se desava, ali najcesce izigravaju naivce, prave se da nisu imali dovoljno informacija, da nisu razumjeli stvari, itd. Ne, to nije istina, oni samo sluze srpskoj politici. Ti ljudi cesto su putovali po terenu; i to su bila narucena putovanja od strane jugoslavenskih, srpskih vlasti. Sto se mene tice, sve mi se to gadi, jer vec deset godina ta tragikomedija se desava i odvija pred nasim ocima. Takvi su sutjeli i kad se desila bosanska tragedija, kada se sve ono desavalo u Hrvatskoj, bili su slijepi na sve masakre koji su se desili, a danas su veoma "oprezni" kada uzvikuju: pazite, treba provjeriti jesu li zaista Srbi pocinili zlocin. Ocito je da su oni izabrali jedan prljav, vulgaran nacin. Ali mi jos ne znamo stvarne razloge i uzroke koji su ih natjerali da tako misle i govore. A pravi razlozi za to mora da su takodjer vrlo vulgarni. Za tako vulgarno ponasanje i drzanje postoje sigurno vulgarni uzroci i razlozi. Te razloge oni ce kriti do kraja, siguran sam u to. Mozda ce ih samo slucajno neko otkriti.
DANI: Cak i na ovoj konferenciji mogli smo primijetiti to o cemu Vi sada govorite. Za one koji negiraju cinjenicu i zlocin, postoje li i ovdje na okruglom stolu skriveni, ili cak i vulgarni razlozi?
KADARE: Ono sto nam je skriveno, to je ta sluzba, biti u sluzbi srpske politike. To su advokati zlocina koji se, nazalost, eto, nalaze medju nama. Na isti nacin su takvi advokati bili prisutni "medju nama" trideset osme, cetrdesete i cetrdeset pete. Takvi isti su branili hitlerizam i sve zlocine. Iz moralne, ljudske perverznosti, ili iz vrlo bijednih interesa, branili su i brane u sustini iste zlocine.
DANI: Cesto Vas optuzuju cak i za sovinizam i antisrpstvo. I jucer ste bili prisiljeni da se branite u vezi s tim nakon Vase intervencije, iako nikada niste rekli da Srbi i Albanci, kao ni drugi, ne mogu zajedno zivjeti. Naprotiv, rekli ste da Balkan predstavlja u tom smislu pretecu Evrope.
KADARE: Radi se o masini koja fabrikuje lazi, a vrlo je lako stvarati lazi, posebno za pisce. Stvar koja je najjednostavnija u svijetu jeste fabriciranje lazi i kleveta. Naravno da je prva stvar koju vam oni porucuju: ako vam se ne dopada ono sto mi kazemo, tj. ako ne pristajete na nase lazi, vi ste sovinista i nacionalista. A radi se o tome da su oni, ustvari, nacionalisti. Kad je rijec o Kosovu, oduvijek sam bio vrlo jasan. Ponavljao sam da Srbi treba da ostanu da zive na Kosovu, apelovao sam na Albance da se ne svete. Osveta osiromasuje jedan narod. Narod mora biti suprotnost tome. Oduvijek sam bio, dakle, jasan i nikada i nigdje nisam izjavio da Albanci ne treba da zive u miru sa Srbima. Naprotiv, bio sam srecan kada je albanska delegacija u Parizu potpisala mirovni sporazum. Cak su mene i konsultirali. Ja sam igrao vaznu ulogu u tome da albanska delegacija potpise taj sporazum. Govorio sam, kao sto sam oduvijek govorio i insistirao da treba ici ka miru i da je to jedini izlaz. Ali na sve te bijedne klevete i lazi Srbi su naviknuti. Oni zive u svijetu lazi. Cak su i ponosni na to, ponosni su na svoje lazi, ponosni su cak i na zlocine, i ponosni su na to sto su gadovi.
DANI: Izgleda da su ponosni i na to sto se rugaju Zapadu.
KADARE: Da, to je cudan ponos. Oni misle da oni koji lazu posjeduju specijalnu inteligenciju. Misle da su jako inteligentni, i ne priznaju nikakav moralni kôd. A za njih je nedostatak tog moralnog koda znak za posebnu vrstu superiornosti nad ostalim. Eto, sto je beskrajno jadno i bijedno u svemu tome: oni se medjusobno hvalisu tim zlocinima i otuda taj ponos i oholost s njihove strane, sto je u biti nedopustivo. Ono sto me najvise cudi to su zapadni mediji koji zive medju njima, koji sve to slusaju i koji sve to prihvataju zdravo za gotovo, pa cak i brane te zlocince.
DANI: Na ovom skupu ste takodjer govorili o kulturi, o zloupotrebi kulture i o mrznji koja se siri iz Srbije, i to ne od jucer.
KADARE: Ne radi se o tome da ce smjena Milosevica dovesti do promjene. Naprotiv. Milosevic je samo dio jednog sistema, sistema mrznje, sistema sovinizma koji je jako star i koji ne potice i nema veze samo sa komunistickim periodom. U Kraljevini Jugoslaviji smo vidjeli isto to. Milosevic je samo intenzivirao i pojacao taj osjecaj mrznje. To je oduvijek postojalo, to je tradicija, radi se o jednoj "civilizaciji zlocina". Eto o cemu se radi. Ili ce ta srpska kultura biti sasvim izmijenjena ili nece uopste biti buducnosti za Srbe u Evropi. Evropa ne smije tolerisati tu kugu usred svog kontinenta.
DANI: Kako objasnjavate reakcije srpskih intelektualaca? I jucer su Vam iz srpske opozicije odgovorili da je nemoguce da dodje do trazenja oprostaja jer se oni ne osjecaju direktno implicirani u sve te Miloseviceve zlocine.
KADARE: Postoje dvije vrste opozicije u Srbiji: prava i lazna opozicija. Pomenuo sam jucer imena onih koji spadaju u tu prvu, stvarnu opoziciju, a to je Bogdan Bogdanovic, to je bio Danilo Kis, to je bio Ivan Djuric, to je Vidosav Stevanovic, Mirko Kovac. Ali ti ljudi su uvijek odsutni, nema ih na ovakvim skupovima. S druge strane postoji druga "opozicija", koju je fabrikovao Milosevic. To je tipicna opozicija kojoj pripada Draskovic. Draskovic je samo jedna marioneta u rukama Milosevica. Evo sta radi Milosevic: telefonira Draskovicu i kaze mu: "Slusaj, danas ces biti protiv mene!" Vuk Draskovic se slozi: "OK, danas sam protiv tebe!" I tada toboze napusta Milosevica. Vuk Draskovic je prevrnuo kosulju vise puta. Ta opozicija, to je lazna opozicija, i to je najgore od svega sto mozemo zamisliti. Ja sam veoma zacudjen do koje mjere je Evropa dopustila da bude nasamarena. Ona je od Draskovica napravila skoro heroja. Ocekujem danas sa velikim interesovanjem sta ce reci Vesna Pesic, koju ne poznajem dovoljno. Ta lazna opozicija, koju sam sad pomenuo, bila je jucer nakon moje intervencije veoma nervozna, posebno kada sam spomenuo ime kao sto je Bogdanovic. I ovdje u Berlinu sada imamo, dakle, prisustvo te lazne opozicije. Zasto su oni u opoziciji u odnosu na Milosevica? I zasto je Evropa poduzela rat protiv Srbije? Zbog srpskih zlocina na Kosovu! Evropa nije to uradila da bi promijenila srpski rezim u Beogradu. Ali oni su slijepi. U sustini, pak, samo se prave da su slijepi i gluhi. Zagovaraju demokratizaciju Srbije! Ali demokratizacija Srbije samo je jedan detalj, jer prije svega treba govoriti o masakrima na Kosovu. A ta "opozicija" nece da shvati da je intervencija uslijedila samo zbog zlocina. Opozicija o zlocinu suti, iako bi morala da se izjasni o tome. To je jedino o cemu bi trebala da govori, jer o nicemu drugome nema moralno pravo da govori!
DANI: Vidjeli ste da niko od te opozicije nije pomenuo masakre i zlocine u Bosni, naprimjer.
KADARE: Naravno, jer to je zlocin koji se ponavlja. Da se sada prvi put desio zlocin, mogli bismo reci da su bili zbunjeni i rasijani i nisu shvatili o cemu se radi. Ne, oni uopste nisu rasijani. Oni su samo izabrali da sluze toj zlocinackoj politici.
DANI: Mislite li da postoji sansa da Milosevic ode i da se situacija potpuno promijeni? Vi ste svakako bili za vojnu intervenciju.
KADARE: Prvih dana vojne intervencije na Srbiju rekao sam da je to nesto veoma tuzno sto se desilo i da je bombardovanje jedna krajnje zalosna stvar. Do posljednjeg casa sam sanjao o tome da ce bombardovanje biti izbjegnuto i da ce pobijediti mirovno rjesenje. Kada su prve bombe pale, upravo sam davao intervju za Tiranu. Spikerica me je prekinula i rekla da je pocelo bombardovanje Srbije. Pitala me je za moj utisak. Rekao sam joj, kao sto i vama sada kazem, da sam izuzetno tuzan. To je bila moja pozicija tada i nisam je promijenio do danas, sto znaci: desila se tuzna stvar, ali je ona bila neophodna i neizbjezna. Sto se promjene u Srbiji tice, ponavljam da i ako dodje do smjene Milosevica, ona nece nicemu doprinijeti i izmijeniti sustinu stvari. Prvo treba da se promijeni cijela politicka, zlocinacka klasa u Srbiji, zatim sve sluge te politike, a potom i ta kultura zlocina koja je potpomogla zlocin i na koju se naslanjao srbijanski rezim. A ovo posljednje je najteze.
DANI: Nismo jos dotle stigli?
KADARE: Jos smo veoma, veoma daleko od toga.
DANI: Kada smo neki dan razgovarali, izrazili ste sumnju u to da i Evropa moze da se zarazi tim balkanskim sindromom amorala.
KADARE: Ne vjerujem u to sasvim, ali sam izrazio sumnju u to kao u potencijalnu opasnost koja moze da zaprijeti Evropi. Ako se Evropa ne ujedini protiv tog amorala, naravno da joj prijeti kontaminacija. Vec danas vidimo neke znake svega toga.
DANI: Rekli ste mi, takodjer, da niste u stanju da pisete u ovome casu zbog svega toga sto se desilo. Da ste blokirani.
KADARE: Ne radi se o tome da sam blokiran sustinski, nisam blokiran u principu, ali u neku ruku jesam blokiran, posebno fizicki. Ako date 200 intervjua za dva mjeseca, primorani ste da budete blokirani da pisete.
DANI: Necu Vas vise zamarati, ali bih samo postavila jos jedno pitanje koje sam zaboravila: sta mislite o Rugovi?
KADARE: Vise volim da nista ne mislim o njemu
Post je objavljen 14.09.2004. u 16:09 sati.