Marketing
Jos o Jezeru i plivanju
Bez obzira za koje ime Jezera se opredjelili, tamo smo se okupili oko 8 sati i popeli na autobuse koji su nas odveli na start. Guzva je bila neopisiva. Trebalo je platiti za sudjelovanje, pa oko ruke staviti posebnu naljepnicu sa brojem i krenuti prema vodi. Dokle je pogled sizao nazirali su se plivaci. Nas desetak koji smo dosli iz Cezareje nabacili smo naocale i prikljucili se "konvoju" svak brzinom koja mu je odgovarala. Voda je bila mirna i idealna za plivanje, iako su najavljivali temperaturu od samo 23 stupnja. Brzo smo se odvojili jedan od drugoga i ja sam za orjentir uzeo veliki bijeli katamaran koji je bio usidren na oko 1000 metara od starta. Plivao sam lagano podizuci glavu prema naprijed nakon svakih 20-tak zaveslaja kako ne bih izgubio pravac. U Jezeru nije bilo struja koje bi zanosile u stranu, ali je voda toliko mutna da se jedva vidi do vlastite sake. Kod katamarana sam se zustavio nekoliko sekundi i odabrao slijedeci orjentir, opet neki veci bijeli brod koji je bio usidren na 2500 metara. Sunce je vec bilo dosta visoko i stalno sam ga vidio u lijevom uglu naocala kada sam udisao. Pocelo je biti vruce. Poceo sam mijenjati brzinu kako bih ubrzao kretanje, a istovremeno kod usporavanja i malo razgibavao noge i ruke, radeci drugacije pokrete nego li kod jednolicnog plivanja. Kod bijeg broda sam se uhvatio za konop i malo odmorio, te za slijedeci orjentir odredio splav na kojem je bila gomila ljudi - negdje oko tri tisucitog metra. Taj sam dio isplivao najbrze i popeo se na splav napravljenu od crnih plasticnih kanti. Zbog velike vrucine bio sam potpuno suh nakon pola minute. Bacio sam se u vodu i nastavio posljednji kilometar prestizuci umorne plivace koji su krenuli tko zna kada prije mene, ali nisu bili pripremljeni za toliki napor. Zadnjih sto metara su bili posebnost zbog trski i granja koje je dopiralo do povrsine, pa je i zbog toga trebalo plivati "slalom" stalno podizuci glvu unaprijed. Na izlazu cekale su stotine ljudi, a kada sam otisao po medalju i diplomu koja pripada svakom sudioniku, odustao sam jer je u redu cekalo barem tisucu ljudi. No, kad sam dosao sjesti pod suncobran, Vesna mi je jednostavno skinila broj s ruke, otisla i za manje od dvije minute dosla natrag obradovavsi me i lijepim rucnikom kojega sam dobio kao poklon. Kaze, da je najjednostavnije prisla sluzbenom stolu, ne obaziruci se na kolonu strpljivih, zamolila da joj oproste i uzela ono sto joj (mi) pripada.
Post je objavljen 13.09.2004. u 22:40 sati.