(Dan kao i svi prethodni, bez bitnih razlika, tj. ovisno o kontekstu u koji režiser dramu želi staviti i što želi u gledatelju pobuditi..)
Prolaznik 1: Vidio si? Reci da si vidio!
Prolaznik 2: Noć je bila teška!
Prolaznik 3: Je si li osjetio kako vjetar glavinja oko tebe noćas?
Prolaznik 4: Baloni lepršaju na nebu. Htio sam ih koraknutim pogledom, kao pješak, pratiti svijetom.
Prolaznik 2: "Postoji jedan brod koji je odnio moju dragu."
Prolaznik 3: Noćas sam držao čašku svijeta u ruci. Latice su odlepršale, osjećao sam se kao budala bez incijative.
Kurtizana: Postoji vrijeme kad sam razmišljala o ljubavi.
"Ispod mosta Mirabeau teče Sena/Tu ljubav nam je prošla kao pjena..."
Prolaznik 1: Priznaj! Ili se pokori životu!
Balon 1: Svijet je tako malo mjesto, zapravo!
Prolaznik 4: I vojnici su pješaci. Zašto stalno borba?
Kurtizana: "Proći će dani i tjedni poput trena/I prošli čas/ I ljubav sve je ko pjena..."
nastavlja se....
(na pozornici razapeti veliki natpis sa ranije napisanim riječima : Nastavlja se...)
(Ostaviti gledatelja u uvjerenju da se predstava nastavlja, i probuditi vrijeme iščekivanja koje će ga tjerati da se samopromatra i samoincijativno produbljuje ka novim horizontalnim pravcima. Ako režiser ne uspije u tome, onda mora ponavljati predstavu, u novom kontekstu, sve do onog trena, dok ne poluči spomenuti učinak!)
Post je objavljen 12.09.2004. u 23:59 sati.