Meškolji se u ranojutarnjem svjetlu. Obrazi topli na jastuku. Tapka po madracu, traži. Tu je negdje. Koluta očima. Uzdah. "Alarm off".
Naslanja noge na pod. Tepih škaklja tabane. Ugazi telefonski kabel, potom pertlu od cipele. Parket. Otvara vrata. Silazi u kuhinju. Hladnoća keramike struji snenim tijelom. Zeleni lončić za vodu. Dvije žličice nesa u šolju s medvjedićem. Bez šećera. Nekad je pila tursku.
Usputno naginje mineralnu iz boce. Žedna je. Nekad se budila od žeđi.
Voda ključa na šporetu. Prst mlijeka. Šalica na mali pladanj. Stubama natrag u sobu.
Spušta pladanj kraj kreveta, kraj telefonskog kabla i pertle. Sjeda na pod. Uzima gutljaj kave. Naslanja šaljicu na krevet. Pali cigaretu. Dim putuje kroz prozor nošen kao oblaci vjetrom. Pogledom ih prati u prozorskom staklu. Naslanja lakat na krevet. Šalica zatetura. Nove mrlje kave na posteljini. Nekad bi se sigurno i uzrujala. Više ne. Moć navike. Iste one zbog koje uvijek prvo popije kavu, a tek se onda istušira.
Post je objavljen 13.09.2004. u 19:44 sati.