I tako...
Danas sam osjetio nemoć. Nemoć koja ljude navodi da se odaju alkoholu, posegnu za ulogom Boga, zakonodavca ili jednostavno zamrze druge. Pričaju se priče iza leđa, a leđa su valjda bremenom uvijek okovana, pa takve priče ne bi trebale da saviju kičmu, a onda sve to dođe do ušiju. A uši, svojim čulnim karakterom odrežu mozgu dozu bijesa, arogancije, prezira i volje za osvetom.
A kako bi osveta bila lijepa i smirujuća. Kako se smiriti? Uzeti dopust, otići daleko - u izbu van svake civilizacije, u grotlo, mravinjak ljudi (recimo Pariz), zaboraviti se, plaćati kurvama i muzičarima...
Kako preživjeti izjedanje jetre, želuca ovom karcenoidnom tugom? Uzeti nož i glumiti japance? Harakiri nije rješenje, ipak.
Popljuvati treba od malog dijeteta do najstarijeg, odreći se svijeta, odreći se druženja. Pobjeć u MRAVINJAK! Tamo gdje tvoje ime ništa ne znači, gdje si samo statistika. Mali čovjek pripada jatu, mala sredina jede velike ljude, savija ih u kičmi...
Žudim za mravinjcem...
Rezigniran sam, kako ljudi uveseljuju jedni druge tvojim neuspjehom ili prividom neuspjeha... A neuspjeh je prolazna faktura, ako to nešto što kola od usta do usta i jeste neuspjeh!
Idem
Post je objavljen 13.09.2004. u 16:43 sati.