«Makni se»
«Kaj?!»
«Ma ne ti, on»
Okrenul sam glavu. Kit je stajal otprilike četiri metra od nas, kod grmlja. Iskrenutog vrata pokušah razabrat facu. Nikak.
«Karamo se, otiđi, molim te» - rekoh smijuć se.
«Ali baš ste mi slatki, dobri ste» - rekao je mirnim glasom.
«Ionako samo drkam, aj pliz, može?» - pomolećivio je onaj miran glas od maloprije.
Sterao sam ga u kurac kroz smijeh te nevjericu. Nemrem vjerovat da karam i to je kao neki intimni događaj a kit stoji par metara od nas i baca malog u orbitu. Mislim, je kurac intimni događaj, ali kak bi se osjećali da se karate doma s komadom a u hodniku u polumraku, zapravo cak prilicno osvjetljen stoji motorist i drka. I to kit s jaknom jedne od motorističkih udružica te pripadajučim dvokotačnim motornim vozilom, motorom dakle, ne pola auta kako su maštovitiji mogli zaključit. Glas mi je bio poznat.
«Gle, nemoj se ljutit, al jebemo se, daj otiđi nekam» - rekla je.
«A da se pomaknem na lijevo, onak, malo iza grma da me ne vidite?» - reče drkač.
«Već smo te vidjeli, otiđi frajeru» - rekosmo
«I da, nećemo se karat dok ne odeš» - prijeteći rekoh glasom ozbiljnim za preplašit četverogodišnjakinju s vodenim kozicama.
Baš sam mu odbrusio tom prijetnjom. Mislim da je u tom momentu porazmislio.
«Ali super ste mi, molim vas, pa samo drkam, niš loše»
«Jebo mater!!»
«Pliz?»
Krenuo sam izlazit iz auta brijem il nekaj. Ili sam ponovio kako bi se radi jebali do kraja, da fakat ode. Sjeo je na motor i otišao. Mislim da je bio tužan. Nisam dijelio njegovu tugu. Ne znam zakaj, inace suosjecam.
Izašli smo van zapalit pljugu. Naš motoristički prijatelj sjedio je na motoru jedno 30 metara od nas. Viknuli smo mu da ode, da smo gotovi. Ganjali ga automobilom. Otišao je. Otišli smo i mi.
Presreo ju je na putu doma i zatrubio u znak pozdrava.
Post je objavljen 12.09.2004. u 02:41 sati.