Sinoć sam gledala romantičan film. Bio je to jedan od onih ženskih filmova na koje većina pripadnika suprotnog spola napravi izraz dosade na licu. Film nije vrhunsko remek djelo, nije ni posebno dubok, nije ni posebno smiješan. Ali taj film je učinio da se osjećam dobro. Film je priča o sudbini i srodnim dušama, te spletu životnih okolnosti koje nas mogu odvesti do srodne duše. Priča u koju bi mnogi voljeli vjerovati… priča u kakvu ja odavno više ne vjerujem. Pa opet, vjerojatno negdje duboko u meni, postoji ona osoba koja bi voljela da je nekad srela pravu osobu baš u trenutku kad počinje sniježiti, a negdje u pozadini svira romantična glazba…
Bullshit! Nema toga. Sutra ujutro će me opet pljusnuti realan svijet i izbaciti iz romantičnog filma. Al dobro je znati razlučiti to dvoje. Uživaj u filmu dok možeš, nikad ne znaš kad ćeš morati ugasiti tv.
Ali reći ću vam jednu stvar: naći se s pravom osobom ispod zvjezdanog neba, dok padaju zvijezde, ipak je moguće. Kao i trenutak topline dok grliš nekog posebnog u hladnoj noći. I kad nakon puno godina shvatiš da su se sve želje zaželjene te večeri ostvarile, lupi te u glavu da ponekad film i nije tako nemoguć.
Osjećam- i znam- da ti trenuci duboke povezanosti sa stvarima oko nas kakve zapravo jesu – ti kratki bljeskovi shvaćanja- nisu samo mogući danas, već da su vrlo česti. Problem je samo što je o njima vrlo teško govoriti, baš kao i o noćnim snovima i dnevnim sanjarenjima.
Nisam skrenula. Niti sam pijana. Niti malo onako. Bio je to trenutak u kojem sam zastala na vrhu prijevoja, prolazeći neka svoja unutarnja gorja, trenutak u kojem sam mogla vidjeti tako daleko i naprijed i natrag. Svijet je stajao ispred mene i u meni, beskonačan u svim smjerovima.
Ne brini se ako ti se to dogodilo. Zabrini se ako nije.
(inspired by Robert Fulghum)
Post je objavljen 11.09.2004. u 14:19 sati.