Nikad ne znaš kome pričaš i tko te sluša. Uvjek negdje sjedi neka tajna duša
Duhovi slušaju tišinu i strančeve korake u noći.
Slušaju priče, pamte ih i pišu u zvijezde.
Tišina je jako bučna- pitaj one koji ne čuju. Svaki duh je zatvoren u svojoj tišini. Kao takav samo hoda i ništa ne čini.
U noći ima svega... naročito koraka stranih, nepoznatih.
Noć je uvijek čarobna i puna misterija i za one koji ne spavaju carstvo tajnih poruka.
U tvoje papire se ulazi na čudan način ... Jesi li ti kraljica tajnih papira ili poruka ili si već nastala kao san? Kraljica nečijih snova...Volio bi da mogu da ti budem neka stranica tek radi sjećanja, iako sam duh. Pomalo mi daješ nadahnuće, a bojim se da ti kradem. Noć je, zar ne, u njoj su bajke?
Svaka je noć samo tihi šum koji poput jeke putuje nebom, morem...
Kao da me doziva i ne znam koliko imam vremena. Ja sam u stvari samo nestvarni nečujni trenutak bilo koje noći i eto prolazim ovako kako me vidiš ili čuješ. Možda sam znao da ćeš tuda poći pa sam čekao, možda sam netko tko jednostavno zna... makar mašta bila to.
Godine su daleke i čak su iza mene zastale kao da je vrijeme odustalo... U tisuću maski nitko ne zna gdje sam ja... Sutra ću biti netko treći možda neko veći od malog trena što me raduje.
Ova noć ne griješi ona postoji da bi ja, mi, ti ili vi bili u njoj . Ona se sa zvijezdama provlači i sa sjenama diše, a svaki tamni dio nje je samo nečiji dom.
Kad bi noć jednom dozvolila da se desi mala čarolija ... zaboravila bi... a i mene da igdje postojim.
Nisam ja, jer duhovi su nečujni.
Post je objavljen 09.09.2004. u 22:25 sati.