Ko vreteno nemiran, kad svome poslu prione,
Vrti se i kreće ko da ga bijesi gone.
Prvo od sprijeda u nazad, pa zatim od lijeva u desno,
I onda od desna na lijevo, ma koliko bilo tijesno.
A kad se popne, pa svom težinom do dna udari,
Ko mlinsko kolo melje, ko živi plamen žari.
Želim mladića da me u usta i obraze ljubi,
Da osijetim kako mi tijelo trne od ugriza njegovih zubi.
Da me u postelji prevrće i da mi bedra širi,
Pa oruđem svojim ifrita u mojoj spilji smiri.
I tek što trenutak prođe, on opet na vrata kucne,
I odmah me svojim stojkom ko batom po trbuhu kljucne.
I stojka mi u ruke daje, da ga grlim i gladim,
A onda ga sama ko stablo na njegovo mjesto usdim.
Pa se meškoljim, bedrima kružim i uzdišem glasno,
A on mi veli: "Sad ću te obdariti, sunce moje jasno."
O, obdari me, dragi, obdari me medom što ti iz stojka,
Ko obilan potok teče, ko vječna hvalopojka.
I ne izvlači svoga stojka, već daj da me ispunja slašću,
Pa da uživamo oboje u najvećem sladostrašću.
Održi zakletvu svoju da ćeš sedamnaest noći i dana,
Obrađivati njivu moju, dupsti je iznutra, milovati iz vana.
O ljubi me i grli, i miluj me svih tih noći,
Mladiću ljubljeni, i pruži mi dokaz svoje moći.
Post je objavljen 07.09.2004. u 14:27 sati.