Neven je tog jutra ustao uzbuđen. Sve o čemu je sanjao godinama trebalo se odigrati ovdje unutar nekoliko minuta. Na zvuk zvona portafona, nestrpljivo je skočio s kauča, otkačio je pipke proklete sprave koja mu je bila dom od rođenja, i uputio se prema vratima. Nije se javio na portafon. samo je stisnuo dugme za otvaranje vrata od zgrade. Osjećao se kao kockar za stolom ruleta u iščekivanju da kuglica stane na njegovom broju. Bio je spreman riskirati ovu minutu. Jen, dva, tri... četrestšest, četrestsedam... Din-don-cin-din-don, oglasilo se zvono poznatim neravnomjernim zvukom. Bok ja sam Marko - pružio mu je neznanac ruku (pejestsedam, pejestosam...), a Neven ju je grčevito stisnuo. Baš si onakav kakvim sam te zamišljao, potpuno miran, ležerno reče Marko. Ovo ti je sigurno prvi put. I zaista bilo mu je prvi put.
Kada je već izgubio nadu, upoznao je Marka, na chatu. Ubrzo su ustanovili da ne samo da dijele zajedničke interese već i mnogo više od toga. Neven je konačno našao pravog Čovjeka, svoju kozmičku drugu polovicu. On je bio taj koji će mu biti prvi i s kojim će podijeliti iskustvo za kojim je čeznuo svih ovih godina dok se zaletavao u bešćutni zid ljudske gluposti. U ovom gradu nije bilo razumijevanja za drugačije.
Čvrsto je stisnuo Markovu ruku dok su se spuštali niz stepenište. Marko kao Marko je za to vrijeme nešto pričao, tek da ispuni zloslutnu tišinu. Neven je bio kao u transu i riječi su se naprosto odbijale od mozga. Upijao je svaki detalj okoline. Kada su izašli na sunčevu svijetlost, mislio je da će iskočiti iz sebe. Prepustio se slikama i bojama i mirisima... Opustio se i stisak njegove ruke. Sada je Marka držao ovlaš, kao starog druga. Marko je imao takav utjecaj na Ljude.
Rano popodne je prolazilo, a oni se nisu mogli zasititi zajedničkih trenutaka. Hodali su Zrinjevcom koji je bio začudno prazan za to doba. Nesvjesni ičega osim ljepote postojanja, zaneseni su lebdjeli alejom topola (ili platana?, kao da je bitno). Kao iz sna prenuti, čuli su grubi muški glas iza leđa: Diii ćeteee peeederiii...! Marko je prvi shvatio da nešto nije u redu kada je uočio da im se brzim korakom približava nekakva nakupina mladih ćelavih likova. Bilo je kasno za bijeg. Nekolicina ih se bacila na Marka, koji je pružao žilav otpor. Ostali su cipelarili Nevena, koji je, ležeći okrvavljen na asfaltu, staklenim očima gledao kroz njih, kao da je nesvjestan zbivanja oko sebe (trijestosam, trijesdevet...). NE RAZUMIJETE...!!!, zavapio je Marko prije negoli su ga potpuno savladali (pejestšest, pejestsedam...). Ona druga skupina se pomalo zbunjeno prestala iživljavati na Nevenu, vidjevši da ovaj ne samo da ne pruža otpor, već se i odsutno smiješi, kao da ga se ne tiče što mu zabijaju glavu u sviježi asfalt, izbijaju bubrege i lome ruku. (šezdeset...). Nevenovo tijelo se počelo tresti i udarati silovito o pločnik, a pjena mu izbijati na usta. Ćelavci su se ukočili. Paralizirano su promatrali Marka kako se baca na Nevena i hvata ga za ruku. Neven se naočigled topio pred njihovim očima. Venuo i uvenuo, u Markovom zagrljaju. Neven je bio Ljud...
...prošla je minuta, a svima je poznato da Ljud kada je iskopčan s aparata ne može izdržati dulje od minute, osim ako ga Čovjek drži za ruku. Zato je i bio strogo zaštićen zakonom. Izraz nevjerice i straha isijavao je s lica napadača. Naočigled su se počeli tresti kao u groznici. Zbunjeno i nespretno teturajući pokušali su pobjeći iz parka, ali unutar nekoliko sekundi bili su okruženi hololetjelicama. Kazna za ubojstvo Ljuda bila je smrt na mjestu događaja. Bez suđenja. Zadnje što su vidjeli bila je unutrašnjost holomarice, koja je ujedno bila i spalionica.
Marko je zapalio cigaretu, ništa drugo i nije mogao učiniti. Neven je već odavno letio nekim ljepšim dimenzijama...
(tribute to Kontamteplanktontivni)
Post je objavljen 06.09.2004. u 20:50 sati.