Čitam Kertesza. Neovisno o njemu i neovisno o još nekim drugim činiocima moje sreće,koji jesu prisutni, ne osjećam se sretno. Osjećam se napušteno i odjebano. Taj mi se osjećaj javlja svako malo. A par dana prije sam se osjećala tako dobro, iako ostali faktori sreće nisu bili ispunjeni. Razlog je vrlo jednostavan. Naime razlog mog lošeg osjećanja. A i razlog mog dobrog osjećanja od neki dan je vrlo jednostavan. I potiče od iste meni jako drago osobe.Obična rečenica (koja je slijedila nakon jedne kratke sms poruke-od jedne druge meni nekad izuzetno drage&čak voljene osobe- ujutro). Jedna obična telefonsko izgovorena rečenica koja čak nije ni bila upućena meni.
Glupo.
Kertesz nema s ovim veze. Htjela sam početi govoriti o tome kako me inspirirao da nešto napišem. To nešto je trebala biti drama u slobodnom stihu (u maniri "Petera Weissa ili Thomasa Bernharda".... što me podsjeća na "Da je živ, Thomasa bih Bernharda zaprosila" - sjajna rečenica!). Od te drame sad evo postoji oko 7 stihova. Stihova? Redaka.
Ne mogu precizirati i ne želim. A i zašto bih kad ovo nikoga na ovom svijetu niti ne zanima.
I općenito ja nikog na ovom svijetu ne zanimam (u bilo kojem smislu). Zanimam, očito, jedino svoju obitelj. I kažu onda oni koji su me danas jednom rečenicom povrijedili a neki dan tako, toliko, razveselili, kažu oni "ti vodiš jako intenzivan obiteljski život". Ma da.
Šta drugo da vodim?
Osim blogovskog dnevnika, ja, koja imam 19 godina u subotu navečer. Žalosno...
Post je objavljen 05.09.2004. u 13:25 sati.