Padam u neku komu. Komu, uzrokovanu zbunjenošću, nekim nemirom, ljudima, preintenzivnim osjećajima, potaknutu početkom škole i mengom. na skolu cu se naviknuti, menga ce proci ubrzo, ali ljudi ce i dalje postojati oko mene,a osjećaj pripadnosti negdje ne znam kada ce doci, ali znam da mi jako treba! zbunjenost? s vremenom se i ona smiri, ne kazem da prestane postojati, ljudi umiru zbunjeni kakvi su i rodeni, ali vazno je samo nauciti se na nju i prestati je primjećivati...pripadati negdje? jednu noć sam objašnjavala čovjeku( starijem od mene, kojeg ne znam od prije), kako čovjek ne mora tj. nebi smio pripadati negdje, znači u neku skupinu ljudi koja je hoćeš-nećeš definirana nekim nepisanim ili pisanim pravilima, koja vuče svoja obilježja i sve to. rekla sam mu da je svaki čovjek posebna kategorija i da ja ne mogu za sebe reci gdje ja to "spadam", ono neku definiciju "šta sam". i ne govorim u svoje ime, mislim da to niti jedan čovjek ne može reci, ali bila sam u krivu. mi smo izgubljeni i usamljeni i moramo spadati u grupu, gdje cemo se osjećati slobodno i sretno, a opet ispunjeno i shvaćeno. ne treba nam nesto nametnuto sto ce nas ogranicavati i sputavati, ali treba nam ta fakin skupina, koja ce biti nasa! postoje ljudi i ja im se divim, kojima je nebo dovoljno, pogledaju ga i osjećaju se doma, ali meni samo nebo nije dovoljno. takva erupcija osjećaja u meni sada izaziva umor i kaos, a navečer dode do toga da mislim da ne osjecam vise, kao da me nema...ja sam sad inspirirana cigaretom i uskrsnulim sidom viciousom. vidjela sam ga danas. toliko me oborio da vise nisam osjecala da je moje srce zivo i da kuca...tresem se i mutava sam, vise necu pusiti. moram po čokoladu, možda zaboravim na svoje misli. škola...da i njoj posvetim koji redak...obično su ljudi na početku godine veseli, odmoreni, nekako lepršaviji, puni volje i optimizma, bolji. meni su noge teske, oči umorne, tijelo i um iscrpljeni, kao da ne mogu vise. a što to više? strašno mi fali osjećaj nereda i onog bezvremenskog filinga, jer sad je sve nekako odredeno bez moje volje, a pomisao da u 7 ujutro zvoni mali sat...ruši me do dna.
Post je objavljen 03.09.2004. u 21:17 sati.