Nekad sam stvarno zajeban.
Danas to nije slučaj.
Anyway...
Vozio sam se prema gradu, kad me napala sjeta. Sjetio sam se tete. Sestre očeve. Najstarije. A to nije mala obitelj, jer otac ima šest sestara i tri brata.
Od cijele obitelji ona je prva došla u Zagreb. Iz tadašnje pripizdine kojoj su tepali da im je dom (sada je druga situacija-razvilo se mjestašce). I kako je koji od njih stasao, ona im je pružala utočište i pomoć. I jedina se nije udala. Radila je u ljekarni i uvijek sam volio ić kod nje. Jedan od razloga što je uvijek bilo džabe bonbona, jer je uvijek volila brinuti o drugima. No kako su se braća i sestre poženili i poudavale, a obitelji rasle i stasavale te brinule neke svoje brige, tako je i za nju nekako bilo sve manje mjesta u našim životima. Makar smo je i dalje volili. A onda je jednog dana došla strašna vijest da ima neizlječivu bolest i da neće još dugo biti s nama. I stvarno. Vrlo brzo je okopnila, i otišla... samo par godina nakon roditelja, moga dida i babe.
I mada sada nije s nama, ipak se ja svako malo sjetim svoje tete i njenog...
Daboan ga nebilo...
Post je objavljen 03.09.2004. u 09:05 sati.