Eeee ljudi, ja skoro zaboravio.
Na tom gori-doli toboganu smo zakonita i ja dogurali do sedme godine.
Nikidan je bilo šest godina od kad sam kapitulirao.
Zlatokosa mi je bila dobra pa je dobila pusu i bombonjeru.
Lažem, vodijo sam svoju ljubav u meksički restoran, pa smo nakon tog erotskog obroka išli u kino gledat neki misaoni filim.
Opet lažem, ministar financija (a to sam ja) je utvrdio da kućni budžet ne bi izdržao takav pritisak, pa je ljubljena dobila lazanje preko dostave i Shrek2 (2 tumbs up, must see).
Bila je zadovoljna. I ona i ja.
Podsjetismo se zadnjih godina.
(Samo čas... Bzzzt... bzzt... bzt... zt... t... eto ga smo izbrisali loše dijelove iz tog razdoblja).
To razdoblje je bilo za vrlodobar odličan četri plus.
U međuvremenu je i dijete naraslo.
Cura.
Cura i po.
Godina pet i po.
Jednostavnom matematikom se da utvrdit direktni povod uplovljavanja u bračnu luku.
Neko bi reko, a netko bi rekao. A neko bi jopet reka da su me prisilili. A drugi bi rekao samo ilili (jer mu se taj dio najviše sviđa).
Ma nisu. I jesu. Kako se uzme.
Da je moglo u zgodnije vrime uletit, moglo je. Da sam se nešto bunio ili mislio pobjeć, nisam.
Kao i u svemu drugom - zajahao sam pa šta bude. Možda je i bolje da nisam znao šta me čeka. Ovako što si stariji, više sam sebe razmaziš pa ti je teže dopustit drugom da zauzme dio tebe ili da uzme (ili pokuša uzet) pravo na dobar dio tvog vremena.
Kako god bilo da bilo mi tako pomalo šepuckamo prema starosti. Naša cura raste i razvija se u divno stvorenje, čovjeka. I kad je pitaju koliko ima godina kaže da je – predškolska.
A mene kad pitaju kako si, kažem im DOBRO SAM, ODLIČNO, A TI.
I za kraj savjet: