Meandar nastavlja s objavljivanjem sabranih djela austrijskog maga pisane riječi Thomasa Bernharda, te je ovih dana iz tiska izašla već četvrta knjiga iz te edicije. Nakon zbirke kratkih proza Imitator glasova, romana Wittgensteinov nećak i dramske zbirke Trg heroja sada u Meandrovu izdanju dobismo i Bernhardovu autobiografsku prozu naslovljenu Podrum. Thomas Bernhard, rođen 1931. godine, do smrti 1989., napisao je devet romana, pet novela, četiri zbirke kratkih priča, dvije zbirke kratkih proza, pet autobiografskih knjiga, osamnaest cjelovečernjih drama i nekoliko kraćih kazališnih komada, te tri zbirke poezije, a njegova literarna ostavština sadrži još toliko neobjavljenih tekstova. Podrum je druga knjiga iz Benhardova petodjelnog ciklusa autobiografskih romana. Opće je poznato da je Bernhard u čitavom svom opusu uključivao i sebe, mjesta na kojima je boravio, baš kao i neke znance ne strahujući mnogo od prepoznavanja. Tako je prvo djelo iz autobiografskog ciklusa Uzrok.Nagovještaj (objavljeno 1975.) izazvalo pravu oluju u austrijskoj javnosti. Prepoznavši se u romanu, župnik Franz Wesenauer iz Salzburga podiže tužbu protiv Bernharda, a proces završava 1977. kompromisom dviju strana te obećanjem da će se u narednim izdanjima knjige inkriminirani odlomci izostaviti.
Podrum se u kronološkom smislu nastavlja na prethodnu knjigu utoliko što u njoj autor opisuje vrijeme nakon školovanja i boravka u internatu. Sa šesnaest godina Bernhard samoinicijativno napušta školu, odlazi u ured za zapošljavanje i izabire posao šegrta u prodavaonici mješovite robe trgovca Podlahe. Trgovina se nalazi u podrumu, u najbjednijoj salzburškoj gradskoj četvrti, Scherzhauserfeldsiedlung. Ta je gradska četvrt "prljava mrlja siromaštva, dakle prljava mrlja sastavljena od gladi, zločina i blata", i stoji nasuprot službenome Salzburgu, udaljenom samo stotinjak metara, kojeg autor naziva "perverzna tvornica blagostanja i luksuza".
I Podrum je, kao sva Bernhardova djela uostalom, tragikomični amalgam tema o samoubojstvu, ludilu i izolaciji pojedinca, prožetih satiričkim invektivama protiv kulture, tradicije, religije i društva.
Povodom tog izdanja u nastavku donosim svoju recenziju Bernhardova romana Wittgensteinov nećak
KRITIKA : Thomas Bernhard - Wittgensteinov nećak (izd. Meandar, 2003.)
Godine 1967. austrijski književnik Thomas Bernhard boravio je u bolnici Am Steinhof radi operacije, pri čemu mu je iz pluća izvađen tumor veličine šake. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj Paul Wittgenstein bio je smješten u istom bolničkom kompleksu, ali u drugom paviljonu, onom predviđenom za duševne bolesnike.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.
Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački veoma slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.
Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”
Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.
Thomas Berhrad fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, Wittgensteinov nećak prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže: “Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)
(Napisao : Božidar Alajbegović)