Dobar dio ljudi upire pogled samo na velike stvari, koje upadaju u oci. Danas su na vrhu ljestvice vrijednosti: karijera, ugled , imetak. Zaboravlja se na ljepotu, dobrotu, jednostavnost, spremnost na sluzenje i pomaganje. Traze se ispiti, naslovi, diplome, priznanja, funkcije. Po mogucnosti, ostati imun na osjecaje kao sto su razumijevanje, briga za druge, suosjecanje, paznja prema nevoljnima. To je stalna opasnost koja prijeti ovom nasem organiziranom i moderom drustvu.
Tko mene treba?
Planina ne treba planinara da je osvoji.
Zvijezde ne trbaju astronoma da ih otkrije i razvrsta.
Kap rose ne treba pjesnika da je opjeva.
Krajolik ne treba fotografa da ga ovjekovjeci.
Ja trebam hranu. Hrana ne treba mene.
Ja trebam odijelo. Odijelo moze i bez mene.
Predmeti ne trebaju mene.
Ali, ima nesto sto mene treba.
To su vrijednosti. Nema plemenitosti bez osobe koja ce je vrsiti.
Nema ljepote bez stvorenog bica.
Nema iskrenosti, postoji samo iskren covjek. Evo sto treba ljude!
Dobrota, skromnost, dostojanstvo, pravda, siromastvo, mirotvorsto.
Sve to trazi ljude da bi moglo doci do izrazaja. (Allesandro Pronzato)
Digitroni, kompjutori ne racunaju srcem. Strojevi ne otkrivaju prave vrijednosti. I ne treba se zbog toga obeshrabriti. Valja biti dobar i skroman covjek, pa ce i komadic svijeta u kojem zivimo i radimo postati bolji komadic svijeta.