Kad sam bila mala, imala sam crnog hrčka Milu. Volio je spavati u džepu moje košulje. Znao je prelaziti s jednog kraja kaveza na drugi viseći na prednjim šapama, na što sam bila posebno ponosna. Brala sam mu maslačke i žute cvjetiće s grma ispred bakine zgrade. Jednog sam se dana probudila i nisam ga mogla pronaći. Potraga za Milom, u koju su bila uključena sva djeca iz susjedstva, trajala je danima. Napokon me mama posjela u krilo i objasnila mi da je Mila odlutao do podruma i da se tamo igra sa miševima, te da mu je u svakom slučaju ljepše nego u kavezu. U početku sam bila nepovjerljiva prema toj priči, no kad sam vidjela da hrana koju mu ostavljam u podrumu svaki dan nestaje, tuga me brzo napustila. Mila je bio dobro. Prije spavanja sam ponekad tražila mamu da mi priča o Mili i njegovim novim prijateljima. Voljela sam slušati te priče, i voljela sam mamu jer mi ih je imala strpljenja pričati. Mnogo godina i kućnih ljubimaca poslije, sjedile smo u tetinoj kuhinji u Zagrebu. Mama, hoćeš li mi ispričati što se dogodilo s mojim crnim hrčkom? - pitala sam ju u želji da se na trenutak vratim u djetinjstvo. Susjed ga je ubio misleći da je štakor, a kad je shvatio što je napravio zamolio me da ti ne kažem, jer se bojao da ćeš ga mrziti - odgovorila je mama.
Post je objavljen 01.09.2004. u 22:26 sati.