Idući, mjenjajući se, tu je ono stalno osnovno pitanje kojim se pokrećem. To je ono što nastoji uči u ono sutra, ono što viziju stvara, ono što stvara šansu da budeš ono što nisi, ono što zove u promjene. Osnovom svjetlosti raznih boja i jakosti njene, slika mi očima stiže, u ovo što je sada i govori o onom što je bilo. Tu su načini, što priznati su u meni, kojima se, tome što rekoh, koraci puta moga tvore. No, nije to sve, jer ne ide to baš tako, kako se želi. Ima još nešto, veliko. Možda i veće nego što smisliti mogu. To nešto što vidjeti ne mogu, ali tu je, u meni i oko mene. Osjetim, pa se pitam, pa ponovo, pa ponovo i stalno u nekim novim koracima. I ne znajući tako mijenjam sebe kroz svoje prosudbe o načinima prosuđivanja i odlučivanja. Svijest o tome čini nas odlučnijima u gradnji sebe, jer kao da smo netko u nećem što nismo. Pomalo je tu, meni čudna, dvojnost.
I kada tako vidim što se to zbiva, na način kako mogu, svijestan nemogućnosti neke potpunosti, mogu kazati da imam neku svijest, da nekako jesam za sebe. Znam i to da mogu mijenjati sebe svijesno. Često se promjena događa mimo toga. Jednostavno se nađemo u drugoj situaciji, pa čak i u istoj možemo imati drugo mišljenje o njoj. Zanimljivo. Ovdje je značajan momenat, da mislimo o svome stanju, te da mislimo da možemo mijenjati, i da odlučujemo o svojim koracima. To je situacija u kojoj možemo promišljati o učinjenom kroz mogućnost vrednovanja svojih odluka. Na taj način možemo mijenjati načine odlučivanja, pa i koračanja svojim putem.
Sustavi naših odlučivanja vidljivi su dobro kroz igru poput goa. Čak je, za neku procjenu vrijednosti go često zgodniji od raznih životnih situacija. Zašto? Pa, u životu situacija je stalno u promjeni i čim se desi nešto značajno za procjenu, već vas stiže nova situacija. U gou je promjena moguća samo potez po potez, što se pozicije tiče. Tu su pored toga i promjene u nama i tijekom postojanja iste pozicije, ali sve nam je to tu u odnosu na partiju koju igramo, a ona se ne mijenja bez novog poteza. Go je igra velikih mogućnosti, igra je to koja uključuje čovjekovu potrebu za do kazivanjem i samo dokazivanjem rezultatom i igrom. Tu je ona skoro iskonska potreba vladanja prostorom kao životna sigurnost. Tu je odnos obrane i napada i mogućnost njihove provjere kao vrijednosti. U ovoj igri potez je kao korak. Naša priroda važan je čimbenik u gou, pa je stoga i potreba proniknuti u nju. I nije rijetkost čak i glasno čuti izjavu igrača goa: 'Koja sam ja budala!!!' To je emotivan izraz, ali može biti početak promjene. Znati da neznaš je početak promjene, jer tada vidiš što je to. Velika je stvar biti iskren prema sebi. Biti budala nije ništa strašno, jer uglavnom to i jesmo. Uvijek je više onoga što neznamo. Ovdje je ustvari lijepa mogućnost rasčišćavanja pojma 'budala'. Upravo sada i ja nešto učim. Budala je onaj koji čini pogrešno i ne mijenja ništa na bolje. Iznimku tu čine oni, za koje ne vidimo, što dobro vidi u nećemu što mi vidimo kao loše. No, ako on vidi da nije dobro, treba mijenjati, osim ako mu nezadovoljstvo sobom čini ispunjenje. Kod ovih potonjih zadovoljstvo je u nezadovoljstvu i životni procesi nisu sukladni njihovima. Za njih je dobro traženje održivih struktura, jer to bi bio put promjeni. Da bi mijenjao trebaš znati što si činio. Da bi znao što si činio, trebao si nešto htjeti i to činiti na način koji si odlučio. Osim toga treba znati što je dobro i bolje. Tek tada možeš mijenjati. Da bi mijenjali način hodanja trebamo biti svijesni svojih koraka, a i biti samokritični. Greška može biti u okolnostima, ali i u nama.
U gou poteze (korake) radimo sami i time smo i odgovorni za rezultat. Odgovornost zbog protivničkih poteza nam ne može biti opravdanje za naše greške. Što nam je protivnik jači naše su pogreške uočljivije. Porazima učimo. Pogledajte sada što možemo naučiti. Nekim potezom nešto nastojimo postići. Jesmo li odabrali krivi potez za odluku ili nam ono što smo željeli nije dobro. No, da bi tome pristupili trebamo imati svoj put, svoje namjere. Početnici često samo slažu kamenove, pa što ispadne. To nije dobro. U igri treba imati namjere i ciljeve, jer jedino tako ih možemo mijenjati i izboljšavati svoju igru, a time i sebe. Treba htjeti, jer to je ono emu se u procjenjivanju vraćamo i gdje gradimo nove načine odlučivanja. Ne može se mijenjati nešto čega nema, osim da konačno počnemo htjeti. Tek tada počinju pitanja i svjestan put promjenama.