Na pitanje ljudima trudite li se dovoljno dobit ćete šarene odgovore. Neki su uvjereni da se u životu trude previše, neki misle da se u svojim vezama trude dovoljno, a samo nekolicina će otvoreno priznati da se ne trudi. Očekuju puno, no ne ulažu napore, ne trude se da ta svoja očekivanja i ispune. Zanimljivo mi je da su upravo ti iskreni ljudi, koji otvoreno priznaju da se ne trude, često i najglasniji u svojih zahtjevima i zamjeranju drugima zbog činjenice da se tim osobama nešto događa u životu, a oni stoje na mjestu ili imaju osjećaj da idu u krivom smjeru. I kad im se na najljepši i najugodniji način pokuša objasniti zbog čega je drugima tako, jer ulažu energiju u to, trude se i rade na ispunjenju svojih očekivanja dok drugi sjede i čekaju da im rješenje padne s neba, nije ugodno. Nije ugodno kad tako nešto, na zahtjev druge strane, uopće trebate objašnjavati.
Georgov post me, kao i gotovo uvijek do sad, ponukao na nova razmišljanja, začinjena novim pitanjima o vezama i ljudskim odnosima na koja ću teško pronaći odgovore i objašnjenja. Što je to u što nas navede da se prestanemo truditi? Navika? Sigurnost? Gubitak interesa? Breme svakodnevnice? Pitam se često što papir potpisan od strane bračnih partnera mijenja u životu i zašto neki taj papir smatraju garancijom nečega? Često mi muški prijatelji objašnjavaju kako im je u vezi sa sadašnjom suprugom bilo super, a u trenutku potpisa papira sve se promijenilo. Zašto? I tko se promijenio? On ili ona? Za njih je taj papir postalo breme obaveza i dužnost, zatvor iz kojeg stalno razmišljaju kako pobjeći, a za njihove žene je taj papir postao garancija sigurnosti i posjedovni list. Kao trofej.
"Nikada se nemoj sramiti zbog toga što si pokušao, a nisi uspio, jer onaj koji nikad nije pogriješio - taj nikad nije pokušao."
Čini mi se da obje strane zaboravljaju zbog čega su uopće poželjeli potpisati taj papir. Kao da stavljanjem potpisa iščeznu sve lijepe stvari i na scenu stupi ekipa koja i nije toliko voljena i popularna. I onda kreću igre bez granica... monolozi s jedne strane, držanje predavanja, stvaranje umjetne situacije napetosti i netrpeljivosti kako bi druga strana reagirala, obukla ono odijelo prije velebnog potpisa i ponovo na vidjelo iznijela razloge zbog čega njih dvoje žive u zajednici. Ulažu trud i energiju kako bi stvari vratili u "normalu", zagladili nesuglasice, razbili umjetnu situaciju, uvjerili drugu stranu da posjedovni list još postoji i kad se sve to dogodi, kad se situacija vrati na staro, sretno izdahnu veliku količinu zraka, opuste se i zaborave trud.
Prije desetak godina vidjela sam jednu sjajnu američku reklamu za marketinšku agenciju koju, sada već sa sto postotnom sigurnošću mogu tvrditi, nikad neću zaboraviti. Na ekranu su bile dvije košarkaške lopte. Jedna je ruka na početku mahnito lupala po lopti koja je pod silom odskakala jako visoko. Uloženi trud i energija postigli su zavidne rezultate no nakon nekog vremena ruka se zamorila i maknula, a lopta je po inerciji odskakala još neko vrijeme, sve slabije i slabije dok se na kraju nije sasvim umirila. Druga ruka je konstantno, lagano, s manje uložene energije, ali istrajnošću i dosljednošću davala lopti dovoljne impulse za odskakivanje. Možda ta lopta nije odskakala jako visoko, nije dosegla visine one prve, no stalno je skakutala pod nježnim impulsima ruke koja se nije zamarala... poruka je glasila "ulažite pametno, ulažite dovoljno, ulažite stalno". Truditi se treba stalno, ulagati sebe stalno i tek onda možeš očekivati nešto zauzvrat. I ta mi je slika uvijek pred očima, bilo u vezi, poslu ili životu...