Uplovljavanje u bračne vode ima svoje početke. Uglavnom vezane uz lijepe uspomene (koje kasnije znaju biti najbolji mirotvorci). Kao da se samo Nebo umiješalo u naš život. Od neotesanih grubijana i kroničnih podrugljivaca odjednom postajemo pjesnici-sanjari. Sami se sebi čudimo i sebe ne prepoznajemo. A ne prepoznaju nas ni drugi. Obitelj u panici pokušava pohvatati potrgane konce i poput nespretnog lutkara paničnim potezima konopaca na kojima smo do tada bili vezani pokušava sinhronizirati naš život i poteze. Brzo se agnažiraju razni snifferi koji će u stilu najproslavljenijih junaka špijunskih filmova, a sve usput, kao slučajno, upratiti naše staze i vidjeti tko je za naše novo ludilo glavni krivac.
Našu iznenadnu metamorfozu dugogodišnji prijatelji također doživljavaju kao atak na sebe i zgradu prijateljstva koju su i oni godinama zidali. I oni su tužni i prstima mrljaju po platnu nove slike koju započesmo stvarati.
Neobičnost događanja primjećuje se i na svemu oko nas. Skala uspješnosti u razrednim dnevnicima ili položenim ispitima rapidno i vrtoglavo ide nezaustavljivo prema dolje. Naši poslovi stoje i čekaju neko trijeznije vrijeme. U očima nam se zrcale kristalići koji su jasna priča o onome što je u nama. Panični savjetnici i emisari uskaču nemilice i bez kucanja u naš život, svi nam nešto crtaju, objašnjavaju, polijevaju nas vodom iskustva, mudrosti i savjeta, koje tko zna odakle iskopaše, jer im sliče upravo onoliko koliko i srceparajuće SMS porukice koje o Božiću, Novoj godini ili Uskrsu dobijemo, pa se smijemo kad shvatimo TKO nam ju je poslao i da bi toj osobi trebala još tri života da takvo nešto svoje kaže. Svi, kao, žele ugasiti taj iznenadni i pogubni požar koji nam se događa. Odoh ja opet u krivom pravcu...ops evo me na željenu temu!
Naime to vrijeme "leptirića u trbuhu" jest vrijeme NJEŽNOSTI. O muškarcima danas govorim, naravno. Kao da imamo u sebi neku duboko skrivenu količinu nježnosti koja se tada probudi i poput uspavanog vulkana bukne. Kakve rečenice i izrazi ljubavi dugo zatočeni u nama odjednom ugledaše svjetlo dana. Divimo se svemu, sanjamo, u sitnicama vidimo čudo i bajku. Polovicu te ljepote u sebi trošimo kao da će sutra smak svijeta. Drugu polovicu čuvamo za .... reći ću poslije za kada.
Eh, dakle - to je vrijeme nježnosti. Novootkrivenom biću želimo pružiti sve najbolje i najljepše što nosimo u sebi. U toj igri traženja, pjesništva, ispitivanja i luckastog dodvoravanja osjećamo se začarano i doista posebno. Osvajamo i želimo biti osvojeni Nezaustavljvi zamašjak ljubavi pomalo se i sve brže okreće (nezaustavljivo...hm?)...
A da u vremeplovu braka potrčimo malo (više) naprijed...?
U braku smo poslove i EMOCIJE podijelili na "muške" i "ženske". Hajdemo malo o toj ružnoj podjeli: muškarac je šrt emocijama, to je područje koje je prepušteno ženi (poput kuhinje ili domaćinstva) ona je ta koja stalno nosi srce na dlanu, on se brani šutnjom. Ona je ta koja želi razgovarati o ljubavi, on će radije o ekonomiji. Ona je ta koja nježnošću krasi dom, muškarac misli da je zadužen za sigurnost. Svakom svoje.
E tu nastaje problem... i kad je oluja došla do granice paničnog spasavanja sa broda koji tone, tada nerijetko, naši gore spomenuti macho muškarci iz nekog zahrđalog sanduka vade onu drugu polovicu emocija i pokušavaju spasiti nespasivo i oživjeti nešto što je godinama venulo. Zaboravljaju da se nježnost umnaža i živi nježnošću, te da je ta druga polovica škrto čuvanoga blaga za crne dane davno usahla i da nema duše. Ponovno dolazi vrijeme toplih riječi, pažnja, romantike, svijeća i cvijeća, zaklinjanja i obećanja obučenih u zlato, čitaju se stare pjesme, prelistavaju požutjeli papiri, skida se prašina sa uspomena koje godinama nisu vidjele sunca..... Prekasno ili ne???